Ove je godine Ray Bradbury dobio posebnu Pulitzerovu nagradu za svoju istaknutu karijeru pisca SF-a i fantasyja, što je prvi put da je jedan SF pisac nagrađen ovom nagradom.

Bradbury, dugogodišnji stanovnik Los Angelesa koji povremeno piše i za Los Angeles Times, prenosi KIS, nije prisustvovao ceremoniji dodjele nagrade, jer mu je doktor navodno savjetovao da ne putuje. Međutim, pravi je razlog, kako je kasnije Bradbury izjavio za L.A. Weekly, da ima pametnijeg posla u svojoj dobi (ove će godine napuniti 87 godina), nego da se rukuje sa predsjednikom Sveučilišta Columbia i smješi fotografima.

Htio je održati govor, ali to nije dopušteno, “čak ni rečenica”, kaže razočarano Bradbury. A slavni pisac i danas ima mnogo toga za reći. Primjerice, da njegov najpoznatiji roman “Fahrenheit 451″, koji stoji uz bok velikih distopijskih romana poput “Vrlog novog svijeta i “1984.” i po kojem je slavni francuski redatelj Truffaut snimio film, ni danas nije ispravno shvaćen. U njemu se ne radi, tvrdi Bradbury, o državnoj cenzuri. Niti je to bio odgovor na politiku senatora Josepha McCarthya, kako to uvijek iznova naglašavaju literarni kritičari.

Bradbury kaže da se radi o tome kako televizija uništava kulturu čitanja. Njegov je strah 1953. bio da će televizija ubiti knjige. Za razliku od Orwellove “1984.” nije država ta koja koristi televiziju za indoktrinaciju, nego sami građani koriste televiziju kao opijum i okreću se protiv knjiga. Naime, tek kad su ljudi prestali čitati, država je u njegovu romanu angažirala vatrogasce da pale knjige. Većina Amerikanaca nije imala televiziju kad je Bradbruy napisao “Fahrenheit 451″, a oni koji su imali koristili su male crno-bijele televizore. U tom smislu knjiga je, sa velikim zidnim ekranima u boji, posve ispravno predvidjela budućnost.

Tko zna što su Orwell, Koestler i Huxley htjeli reći sa svojim romanima, ako smo tek danas saznali što je Bradbury zapravo htio reći.