Mileramina kolumna: Star Trek – the Fail

Milerama je – ako još uvijek ima onih koji ne znaju – blogerski nadimak domaće SF i fantasy spisateljice i urednice Milene Benini. Milena na svom blogu piše o različitim temama, ponajviše o ženama i SF-u (ne nužno povezanima), a tamo je objavila i svoj roman u nastavcima “Svećenica Mjeseca”. Milena je, naravno, kao pravi SF fan odgledala najnoviji ST film, pa evo što ima za reći o tome …

Upozorenje: Ja nisam Trekkie. Ne recitiram poeziju na klingonskom, nemam ni jednu uniformu, i sustavno Enterprise zovem “frizbi”. Jesam, međutim, odgledala sve epizode TOS-a, TNG-a, pa čak i Enterprisea, DS9 i Voyager da ni ne spominjem. Mnoge od njih (osobito kad se radi o prve dvije) i više puta. Ne ulazim, dakle, u priču kao netko tko Williama Shatnera zna samo kao Dannyja Cranea. Čisto da se zna.

Upozorenje 2: Ovaj prikaz sadrži spojlere. Oni opaki su jasno označeni u tekstu, no ne jamčim da se i drugdje nije provukao po neki sitniji. Ako dakle želite sačuvati posve djevičanski um, prvo pogledajte film, pa onda čitajte.

Star Trek franšiza je doista jedinstven i proturječan fenomen. S jedne strane, toliko je dugovječan i duboko ukorijenjen u esefičnu kulturu da doista ne vjerujem kako je moguće biti ljubiteljem SF-a i pri tome ne poznavati bar glavne crte priče. S druge strane, dijelom baš zbog svoje dugovječnosti, nisam sigurna da postoji i jedan ljubitelj “ozbiljnog” SF-a koji nema bar pedesetak prigovora na serijal, od nedorečenosti društvenog sustava, preko kvaziznanstvenih nebuloza koje se rutinski rješavaju obrtanjem polariteta, sve do klasičnih početničkih pogrešaka kao što su planeti koji svi redom imaju po jednu kulturu, a često i samo po jednu klimu.

No, bez obzira na mnoge nedostatke, mislim da većina esefičara gaji bar male simpatije prema Star Treku, možda samo kao nostalgiju prema formativnom dijelu svoga djetinjstva[1. o kojoj se konkretnoj seriji radi ovisi o dobi pojedinog fana, ali bilo ih je dovoljno da svaka generacija ima bar jednu], dok mnogi analitičari ističu kako je, osobito TOS, imao velike zasluge ne samo u širenju svijesti o SF-u među općom publikom, već i nekim drugim stvarima. Poznato je, na primjer, kako je – doduše prisilni – poljubac između Kirka i Uhure 1968. godine bio prvi međurasni poljubac u nekoj seriji na američkoj televiziji, a koliko je bio problematičan govori i anegdota koju prepričavaju i Shatner i Nichelle Nichols: po zahtjevu producenata, trebali su snimiti i verziju scene u kojoj pusa ne padne, no oni su oboje namjerno toliko fušali pri snimanju te druge verzije da je redatelj na kraju odustao i ostavio samo onu sa poljupcem. Među drugim radikalnim zahvatima broji se i dodatak ruskog člana posade u drugoj sezoni TOS-a – 1967. godine, usred hladnog rata – kao i gola činjenica da je u posadu bilo uključeno i nekoliko žena (a jedna od njih bila je crna).

Bez obzira na to, Star Trek franšiza već je godinama u krizi. Još od poprilično neuspješnog Enterprisea koji je pokopao televizijske verzije, vlasnici franšize u potrazi su za nečim ili nekim tko bi uspješno “rebootao” cijeli koncept. Kad je odlučeno da se rebut napravi u formi prednastavka, moglo se već naslutiti da će stvari ići krivo. Konačno, nije da nisu imali vrlo očit primjer onoga što se dogodi kad se u poznatoj i popularnoj SF franšizi krene u prednastavke, zar ne? Nije da nisu vidjeli kako fanovi reagiraju kad im se počnu servirati razni midiklorijani, zar ne? Nije da nisu znali kakve su bile reakcije na Jar-Jar Binksa, zar ne?

Očito, ne. Po svemu sudeći, jedina lekcija koju su scenaristi i ostale babice zaposlene na kilavom djetetu zvanom Star Trek: the novi film, ljepši i stariji nego prije izvukli iz Lucasovog debakla s pretrilogijom bila je da im nitko ne smije umrijeti od akutnog scenaritisa[2. vidi: tragična smrt princeze Amidale], što je netko, negdje, očito protumačio kao “na kraju ne moramo doći do poznatog početka”.

Besmrtnim riječima kapetana Bertorellija: Whatta mistakea to makea!

Kao što sam rekla na početku, ja nisam Trekkie. Zbilja. Ali znam kako stvari stoje, i znam kako izgleda startrekovski kanon. Znam i koliko se po tom kanonu brljavilo tijekom godina. Klingonci su mijenjali izgled i kulturu, razni likovi su gubili (i natrag dobivali) pamćenje, jednom dosegnuta tehnička rješenja su nestajala i ponovno se pojavljivala, a famozna “prva zapovijed” kršila se kao da je ispala iz Pirata s Kariba[3. you know, they’re more like … guidelines].

Povelik broj tih problema pojavljuje se u svakoj dovoljno dugovječnoj seriji, samo što je esefičarska publika obično sklonija uočiti ih i zatim raspravljati o njima nego što je to slučaj s, recimo, vjernim gledateljstvom ER-a, o sapunicama da i ne govorimo. Ali čak i kad je samome sebi skakao u usta, Star Trek je uvijek zadržavao neke osobine u koje se moglo pouzdati.

Star Trek: the Fail – pardon, the novi film – svoju franšizu pak rebuta, ali postupak ne podsjeća toliko na ono standardno “smrzao se komp, idemo ga ugasiti i ponovno upaliti” već više vuče na “smrzao se komp, idemo ga rasturiti sjekirom pa se onda čuditi što ne radi”. Da navedem samo neke osnovne stvari:

SPOJLERI! SPOJLERI! SPOJLERI!

Film počinje žrtvom Kirkovog oca, koji pogiba u napadu na zemaljski brod, dok njegovu upravo-rađajuću ženu spašavaju na shuttleu. Blargh.

Iako se izvorno pojavio tek u drugoj sezoni, dakle nije bio dio prvotne posade Enterprisea, u filmu se pojavljuje Chekov, i to s ruskim naglaskom četiri puta gorim no što se to ikad moglo čuti na TOS-u.

Zapovjedni lanac: Stari iskusni kapetan, štreberko Spock, friško primljeni kadet koji se prokrijumčario na misiju a zapravo je pod kaznom jer je osumnjičen za varanje. Negdje u arhivima StarFleeta sigurno piše i pravilo: ako se zove Kirk, mora biti kapetan. Rekla sam da nitko ne umire od scenaritisa? Istina, samo se promicanja odvijaju po njemu.

Putovanje kroz vrijeme: ovog puta, putovanje kroz vrijeme ne samo da ima trajne posljedice, već su te posljedice ogromne. Planet Vulkan je uništen. Za ozbač. A Spock (onaj pravi, Leonard Nimoy) to prihvaća s filozofskim mirom, sjedeći kraj svoje vatrice sve dok se ne pojavi mladi Kirk, da bi se tek onda otputio do nedaleke federacijske baze. Osim toga, Spock laže (mladom, i totalno pogrešnom) Kirku. I fino pričucka sam sa (mlađim, i također potpuno pogrešnim) sobom, uvjeravajući se kako mora ostati na Enterpriseu i sprijateljiti se s mulcem i kretenom Kirkom. Jer … pa, ovaj, jer je tako u scenariju, ne?

“Ovaj” Spock (onaj krivi, Zachary Quinto) ne samo da nije još razriješio svoje unutarnje ljudsko-vulkanske razmirice pa zbog toga pada u napadaje bijesa i tuče se, nego ima i curu. S kojom se ljubi i grli. U javnosti.

Ta cura je Uhura.

A cijelu stvar zakuhao je osvetnik Nero (Eric Bana), koji ide od jednog do drugog federacijskog planeta i sve ih redom uništava jer smatra da je Federacija kriva za smrt njegove žene i djece. I to čini, nezaustavljivo, svojim romulanskim rudarskim brodom.

Čime ih uništava? “Crvenom tvari”. Da, znam, od Star Treka očekujemo prilično bedasti technobabble, ali, zaboga … crvena tvar? Red matter?!? Mogli su se bar potruditi da ne zvuči kao netko tko se zafrkava.

I konačno, na kraju krajeva, sve što ste ikad znali o Star Treku je pogrešno. Puj, pike, ne važi. Sve je promijenjeno. Franšiza je rebutana, Kirk je kreten bez imalo smisla za humor, Spock je emo, Vulkan ne postoji, i samo vam još fale Klingonci koji žvaču cvijeće i klanjaju se kravama.

Iz bilješki koje sam radila tijekom filma (da, tako je bilo uzbudljivo i zanimljivo!) izdvajam još klinč između Kirka i Sulua koji bi vjerojatno trebao biti nekakav slash-crowd pleaser, ali ne služi ničemu; Bonesa, koji nadimak dobiva ne kao skraćenicu od “Sawbones” već zato što mu je žena u razvodu “uzela sve, i ostavila samo gole kosti” (da, da!!), te, možda i najsmješnije od svega, vodu po kojoj gaca Nero u svome brodu. Odakle mu? Čemu služi? Vidi se da su producenti iz nekog razloga mislili da će im negativac biti strašniji ako gaca do listova po vodi, no mene je najviše podsjetilo na one reklame za dekalcifikatore – osobito zato što je moja mama imala običaj pjevati “perilica dulje živi uz Klingon!”. Sve sam nešto očekivala da odnekud izroni neki Klingonac i konačno popravi jadnom Neru veš-mašinu …

KRAJ SPOJLERFESTA

E, sad, kako bi i onim neodlučnim dušicama koje su preskočile spojlerfest bilo jasno zašto je film takav da sam zbilja, kao Garfield kad se nađe među zečićima, negdje oko polovice počela stenjati “Vratite mi robote-transformere”, evo nekoliko nimalo spojlerastičnih detalja od kojih mi se također dizala kosa na glavi.

Dramaturgija filma je posve pogrešna. Film ima četiri početka, a svaki od njih započinje jedan sasvim drugi film. Ozbiljno. Prvi početak, koji je takav blatantno-bezobrazni primjer nasilnog tear-jerkera[4. za one koji ne znaju, tear-jerker je scena koja se ubacuje samo da bi izmamila suze tj. ganula publiku, iako s ostatkom priče nema veze] kakav se već dugo nije vidio, uvodi nas u superakcijski svemirski macho-crap film koji kao da je zapeo negdje u 1954. godini.

Onda dođe špica, reset, i krećemo s drugim početkom, koji je bazično početak slavnog trailera koji smo svi već odavno naučili napamet, i koji nas uvodi uvodi u macho-crap socijalnu dramu tamo negdje iz 1971.

A onda počinje treći film, koji jedini ima koliko-toliko veze sa Star Trekom, iako uglavnom na pogrešne načine, pod radnim nazivom: Spock: djetinjstvo, dječaštvo, mladost. I taj film, međutim, vrlo brzo pada žrtvom reseta, a nedužna gledateljica shvaća kako je već prošlo dobrih petnaest minuta a da film još nije počeo.

Još desetak minuta, još jedan reset, i u 27. minuti krećemo sa četvrtim filmom, koji je nezgrapna mješavina svih ovih prethodnih, i do kraja ne uspijeva isplivati iz kala koji si je sam zamijesio. Osim katastrofalnog kastinga – Chris Pine navodno je svjesno odlučio izbaciti humor iz interpretacije Kirka, no očito nije dovoljno pametan da shvati kako je humor najvažniji element, jer bez njega Kirk postaje samo nepodnošljivo naporan, napuhani kauboj i kreten; već spomenuti Quinto liči na Spocka koliko i ja na Uhuru, a Bones je nekakva čudna kombinacija Jackmana u Van Helsingu i još nečega što ne mogu sasvim točno odrediti, ali sasvim sigurno nikakve veze sa ST-om nema – film obiluje banalnostima i glupostima kakvih bi se postidio i TOS u svojim najgorim, treća-je-sezona-i-srezali-su-nam-budžet trenucima.
Zvjezdanom flotom zapovijedaju ljudi koji čak ni u današnjoj Hrvatskoj ne bi na upravljanje dobili ni seoski taksi. Ozbiljno. Sumnjivi tip se prijavi za Akademiju, i drugi dan ga prime. Kakvi prijemni, kakvi bakrači! I, kad smo već pri tome, Kobayashi Maru bi onako kao Kirk mogao riješiti i moj pas.

U filmu se, osim Uhure, pojavljuju točno 4 (slovima: četiri) žene, od čega su tri samo jedino i nedvojbeno majke. Ona preostala je zelena i jedina joj je funkcija da posluži kao insajderski vic na temu Kirkove fascinacije zelenim komadima (suptilan kao pneumatski čekić). Nepotrebno naglasiti, cure su sve u superkratkim minicama. I sve izgledaju super, i sve su mlade: admiralice i kapetanice nisu ni na vidiku.

Bolesnike se vodi na vojne misije spašavanja. Ne nekoga tko se razbolio na misiji, pazite: vidljivo bolesnu osobu se povede na misiju. Ofkors.

Vulkan, izgleda, nema ni jednog vlastitog svemirskog broda.

A nakon jedno 45 minuta gorenavedenih užitaka, film potpuno odustaje od bilo kakve logike i potpuno se prepušta SW-prikvelastičnom užitku u bum-tres-pljas ratovanju u svemiru, s puno eksplozija i nimalo smisla. I, da, ima i jedna borba svjetlosnom sabljom – ovaj, ne, katanom-skakavcem. Koja bi možda mogla biti i cool, ali ja bih rado konačno opet vidjela neki svemirski film u kojem nitko ne vitla nikakvim mačem. Možda da pokrenemo peticiju? Pretty please, Hollywood?

I, kad smo već kod peticija, možemo li se malo smiriti s prljavštinom u svemiru? Da, znam da su izvorni Ratovi zvijezda odgovorni za taj “istrošeni” look u svemirskim filmovima, koji u potpunosti ima smisla. Ali Enterprise je u ovoj epizodi novi brod, a ne Millennium Falcon.
Da, vrlo je vjerojatno da će ova rebutana franšiza privući u kina puno više publike nego što bi to bio slučaj da nije ovakva. I možda i ne bi bila potpuno nepodnošljivi ljetni blockbuster[5. Bi! Bi!] da se ne zove Star Trek. Ali ovakva kakva jest, naprosto je previše jadna.

Vratite mi robote transformere. Ili bar Kirka sa smislom za humor.

Tekst je originalno objavljen na Milerami i prenesen na NOSF s dopuštenjem autorice.

Ire

Irena Rašeta je vlasnica i glavna urednica NOSF-a, stalna suradnica u magazinu Plan B, glavna urednica na portalu Online.hr i autorica zbirke priča Cabrón. Aktivna je članica zagrebačkog društva ljubitelja znanstvene fantastike SFera te organizatorica SFeraKonskog programa.

Web/Blog - Twitter - Facebook - Svi postovi