Muke po žanru – opet

Opet je došlo do toga: znanstvena fantastika je na intenzivnoj, zli fantasy zavladat će svijetom, i uopće, mrš iz mojeg dvorišta, dječurlijo razularena …

China Miéville

China Miéville dobio je ovogodišnju nagradu Arthur C. Clarke za svoj roman The City and the City i time postao prvi autor u povijesti koji doma ima tri Clarkea. Osobno, uopće nemam nikakvog problema s time: Miéville je doista jedan od najoriginalnijih glasova u spekulativnoj fikciji u posljednjih desetak godina i vrlo mi je lako vidjeti kako jedan žiri, koji je i inače sklon literarnijem i društveno angažiranijem smjeru SF-a mogao po treći puta — nakon Perdido Street Station i Iron Council - zaključiti kako je Miéville ponovno krenuo nekamo kamo se, u najmanju ruku, malo tko usudi otići. (A jest. Ne da je za njega to čudno.) Osim toga, The City and the City već je dobio i nagradu BSFA¹ , a nominiran je i za Nebulu, te je očito da nisu klarkovci jedini koji su u njemu prepoznali kvalitetu.

Ali, i to je ono što mi je u priči zanimljivo, gotovo odmah su počele i rasprave oko toga je li roman zaslužio nagradu, ne zato što bi bio loš, već zato što su neki – na primjer, na blogu Walker of Worlds – zaključili kako nije znanstvena fantastika. Drugi su pak, recimo na blogu Nextread, imali potrebu pronaći argumente zašto jest, počevši od najbanalnijeg: i sociologija je znanost.

Moram priznati, zanimljivo mi je kako se, čak i na Nextreadu, baza znanstvene fantastike definira relativno vrlo usko, jer se “teški ZF-elementi” određuju kao “alijeni, budućnost ili svemirsko putovanje” – što bi dakle isključilo gotovo kompletan podžanr prizemnog ZF-a. U raspravi na WoW, na primjer, drugi roman koji je bio nominiran za Clarkea, Retribution Falls Chrisa Woodinga, definiran je kao “više steampunk fantasy” nego znanstvena fantastika. Jest, ima kod Woodinga i nečega što je na granici magije, ali ne s krive strane, no nedvojbeno nema “alijena, budućnosti ni svemirskog putovanja”. (RF, inače, ima – po mome – drugih problema, no to je za ovu trenutnu raspravu irelevantno.)

Istovremeno, inače, Norman Spinrad je u jednom razgovoru za Fantasy Magazine izjavio da mrzi (pod)žanrovske odrednice i dodao kako se razlika između znanstvene fantastike i fantasyja svodi na to da se znanstvena fantastika ograničava na ono što je moguće, dok se fantasy bavi onim što je nemoguće. I baš je ta primjedba bila izvorna inspiracija meni za cijeli ovaj tekst. Jer, odlučno tvrdim: da se u Miévilleovom romanu osnovna postavka odnosila na dva grada povezana crvotočinom, ili da je prijelaz iz jednog grada u drugi uključivao putovanje kroz vrijeme, nitko među braniteljima etnički čiste znanstvene fantastike ne bi ni na koji način imao problema s time. Iako su, naravno, crvotočine i putovanje kroz vrijeme danas ipak u području nemogućeg.

Slika: Spaceship Crashsite by Hideyoshi

Da, nemogućeg. Možemo teoretizirati o paralelnim univerzumima, ali čak i teorijska fizika danas tvrdi da bi crvotočine, kad bi postojale, bile previše nestabilne i nepouzdane da ih se koristi za bilo kakvo putovanje, a o putovanju kroz vrijeme neću ni trošiti riječi. Upravo je na toj postavci, uostalom, i nastao pokret/podžanr prizemnog ZF-a, koji je zahtijevao da se iz znanstvene fantastike izbaci sve što nije čvrsto podloženo znanošću: oni su tako eliminirali i elijene i bilo kakvu kolonizaciju svemira, iako se za to dvoje doista ne može sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da su nemogući² . Pa, iako bi “prizemnjaci” dakle odbili prihvatiti priču o elijenima i FTL brodovima kao pravi ZF, WoW upravo svemirsku operu propagira kao “najpraviji” ZF. Dakle, čak i unutar “čiste” znanstvene fantastike (za razliku od spekulativne fikcije), pitanje što uopće jest a što nije ZF postaje kontroverzno, a kako bi se onda tek mogli dogovoriti što jest a što nije dobar ZF.

Pa evo, i na ovogodišnjem SFeraKonu, GoH Ian McDonald održao je predavanje pod naslovom “Što ne valja sa znanstvenom fantastikom” i na njemu, kao jedan od problema koji muče ZF spomenuo rascjepkanost koja je nastala zbog marketinških odjela. Žanr je, budimo iskreni, uopće kao pojam nastao baš kao marketinška tehnika: ljudi koji vole čitati ljubavne priče dobili su tako ljubiće, oni kojima su najdraži detektivi i ubojstva imaju krimiće, a SF je izvorno bio namijenjen onima koji vole … um, spekulativnu fikciju.

Rascjepkanost, inače, nije boljka samo u SF-u: ljubići također imaju hrpetine podžanrova, no njihova je određenost do neke mjere jednostavnija, jer se uglavnom oslanja na okruženje, pa su tako glavni podžanrovi ljubića povijesni (historicals), suvremeni (contemporary), nadnaravni (paranormal), uz okomitu os koja dodaje jednu specifičnost ljubića, samostalni (standalone) i serijski (category), gdje se razlika i opet vrlo lako uočava jer je u pitanju opseg³. I krimići se dijele: tu je policijski krimić (procedural), napetica (thriller), udobni krimić (cozy) … No, ako se malo udubite u fandomske rasprave u tim drugim žanrovima (imajući na umu da je fandom bitno drugačiji, i sastavom i tradicijom i teorijskom potkom), uočit ćete dvije suštinske razlike: prvo, iako će mnogi čitatelji izjaviti da preferiraju jedan podžanr, a izrazito ne vole i izbjegavaju neki drugi, gotovo nigdje se ne vode rasprave o tome što jest a što nije ovo ili ono. Ako, na primjer, neki krimić ima u sebi policajca ali i izrazite elemente cozyja, neće se lomiti koplja oko toga je li u pitanju jedno ili drugo, već će ga se bez problema knjižiti u oba podžanra i šišati dalje. Paranormal historical je posve normalna kategorija u ljubićima. A drugo, iako se danas posvuda, pa tako i u drugim žanrovima, govori o problemima s kojima se izdavaštvo suočava, ni na jednom forumu ni blogu koji se bavi krimićima i ljubićima nećete naići na lamentacije o tome kako njihov omiljeni žanr umire. U ljubićima, recimo, gdje već godinama raste i buja nadnaravni podžanr, nitko ne strahuje da će paranormalni ljubići progutati “normalne”.

Moram priznati, to mi na određenoj razini zvuči znatno razumnije nego karmine za ZF koje se u fandomu već tradicionalno održavaju svakih nekoliko godina. Istovremeno, isto tako moram priznati da se broj nakladničkih kuća otvorenih ZF-u već godinama smanjuje, magazini (koji su od samog početka bili jedna od pokretačkih snaga SF-a) propadaju lijevo i desno, a evo, i nekadašnji Sci-Fi kanal preimenovao se u SyFy i kao glavne nove atrakcije uveo kuharski show i američko hrvanje u udarnom terminu.

No, otvorimo li bilo koju internetsku knjižaru, vidjet ćemo da se još uvijek tiska ohoho knjiga u spekulativnom žanru. To što možda sve manje njih ima u sebi brodove brže od svjetlosti koji fijuču po galaksiji i susreću male zelene, crvene i plave nije, po mome, znak da znanstvena fantastika umire, već da se mijenja. Da, jednim dijelom je to i zbog drugih elemenata koje je spomenuo McDonald: ljudima je sve teže optimistički promatrati budućnost, pa postaje teško uopće zamišljati ikakvu budućnost⁴; vizualni mediji sve više gutaju onaj dio publike koji od ZF-a prvenstveno traži spektakularnu svemirsku operu; u doba krize, lakše je okretati se fantastički izmještenom nego striktno ekstrapoliranom itd. Dodala bih, osim toga, još i to što je u nekim pogledima budućnost naprosto sustigla ZF⁵, dok neki drugi koncepti, koji su u doba nastanka scientifictiona u potpunosti ispunjavali uvjet “mogućeg”, danas više ne djeluju tako uvjerljivo, a kolonijalistički tehno-optimizam zlatnog doba također je u međuvremenu temeljito izblijedio.

Ali, s druge strane, nije mi uopće čudno što spekulativna fikcija stalno sama sebe propituje onako kako to drugi žanrovi, što bi rekao Douglas Adams, izrazito ne čine: konačno, zvali mi to ovako ili onako, SF je uvijek i u svakoj definiciji žanr koji se, prije svega, oslanja na što ako. Nije čudno što  žanr koji je toliko puta pokopao Zemlju i/ili ljudsku rasu isto tako stalno propituje što ako naš žanr propadne?

I baš zato, ja se osobno ne brinem.

Milerama

Milena Benini (Milerama) je SF spisateljica, prevoditeljica i urednica. Dobitnica je nagrada SFERA za roman Kaos i novelu McGuffin Link. Autorica je zbirke pripovjedaka Jednorog i djevica. Twitter | Facebook | Blog

Web/Blog - Svi postovi

1. Britanska udruga za znanstvenu fantastiku[↩]
2. Uostalom, tko je prije par godina slušao, recimo, predavanje Kena MacLeoda na SFeraKonu zna da osvajanje svemira ni s današnjom tehnologijom uopće nije nemoguće – samo je užasno skupo i trajalo bi jako, jako dugo.[↩]
3. serijski ljubići su bitno kraći[↩]
4. ja bih tu dodala još i neugodnu činjenicu što je budućnost, zasad, ispala bitno drugačije no što je to očekivao rani ZF: gdje su naši leteći tutači, gdje su pištolji sa zrakama, gdje su baze na Marsu?[↩]
5. moj telefon može sve što može komunikator iz bilo kojeg nasumce odabranog SF-a do 1960. godine, a u mnogim slučajevima i više[↩]