Oh my sweet summer child, what do you know of waiting in a line?

Igra prijestolja, prva knjiga iz ciklusa Pjesme Leda i Vatre George R. R. Martina, složit će se mnogi fanovi, označila je početak novog epskog djela. Jednako tako o epsko je bilo i čekanje posljednje knjige u ciklusu. No, knjiga se pojavila zajedno sa TV serijom i Martinu je sve oprošteno. I zato, kad se saznalo da Martin dolazi u Ljubljanu dijeliti potpise, mala riječka ekspedicija je dograbila svoje knjige i zaputila se prema Deželi. Igor Rendić¹, aka Sandman, bilježi još jedno epsko čekanje…

U Ljubljanu po potpis GRR Martina iliti

“Oh my sweet summer child, what do you know of waiting in a line?”

Zabrinuti pogled na broj olovaka na raspolaganju?

Čim je pukla vijest da George R. R. Martin dolazi u Sloveniju krajem lipnja, odlučili smo iskoristiti priliku da se ogrebemo za koji potpis i posvetu a možda čak i zajedničku fotografiju, sve te stvari koje su prosječnom fanu drage sitnice a ne-fanu traćenje vremena.

Svima je u autu to bio prvi put da se ide na takvo potpisivanje (potpise dobivene od GoHova na Sferakonu ne računamo, em je atmosfera tamo stoput ležernija, em – kako će se uskoro uspostaviti – je broj ljudi manji pa uspijete i pivu popiti s Piscem ili Piskinjom). Put je bio brz (od Rupe od autoceste vrlo zavojito ali bez ikakvih zastoja u prometu – Slovenija je sekularna država pa je četvrtak bio najobičniji radni dan dok su Hrvati uživali u valjda najdužem produženom vikendu ikad). Čak smo se i u Ljubljani bez problema snašli i za mjesto za parkiranje a i za samu knjižaru. Sad nam se čini da su nam ta brzina i lakoća trebale biti naznaka onog što slijedi. Jest da je ispalo da smo u krivoj knjižari ali nije nam u prvi tren palo na pamet da bi mogle biti dvije knjižare istog lanca u razmaku od 200m. Srećom pa nas je činjenica da je pet do šest a osim nas nema nikog nagnala da potražimo ima li još koja knjižara na tom potezu, kad ono, vid’ vraga.

I kako to sad izgleda, taj čitav događaj? No, u relativno kratkim crtama:

Gužva pred vratima, veća gužva nego na smaknuću Neda Starka. Puno više ljudi nego smo očekivali – a kako se kasnije ispostavilo daleko puno više nego što smo i u tom trenutku mislili da ih ima.

Zatim kava (najbolja kava u gradu, kaže tabla na zidu kavane) jer nakon pola sata u kojima smo se pomakli za pola metra je odlučeno da možemo mi i otići sjesti negdje na sat vremena i dođe nam na isto, pošto smo ionako na samom rubu gužve bili. Nakon kratkog bacanja oka na Ljubljančicu², povratak do knjižare. Ovaj put nakon samo desetak minuta čekanja uspijemo proći kroz vrata. O sreće i radosti, prva dionica odrađena. Hm, čini se da se potpisivanje definitivno odvija na katu a ne u prizemlju knjižare. Uspon uz stepenice i taman pred vrh istih, netko ispred nas dovikuje nekome iza nas “neće vam se svidjeti što ćete vidjeti kad dođete na vrh”³.

Što je na vrhu stepenica?

S druge strane, dok mi stignemo na red, on će stići izdati slijedeću knjigu! (Izvor: pusnejc.blogspot.com)

Dokaz da se ustvari nalazimo u Tartaru, na mjestu Tantala, jer taman što se čini da nam je željeni potpis nadomak ruke, op ne možemo ga još doseći. Vani smo mislili da je potpisivanje u prizemlju. U prizemlju smo mislili da je na vrhu kratkih stepenica. Na sredini tih istih stepenica (sad dugih) smo mislili da je potpisivanje na njihovu vrhu. Na vrhu stepenica…red ide desno, metrima i metrima, pa zavija lijevo za pola metra i nastavlja se dužinom polovice kata (cca desetak metara sigurno, ako ne i dvadeset⁴), OPET zavija desno i JOŠ JEDNOM prolazi knjižarom ali sad dužinom ČITAVOG kata. I onda još malo skreće kroz malu prostoriju i tek ONDA dolazite do stola za kojim sjedi Pisac. Sad bar znamo kako je bilo pješačiti od King’s Landinga do Zida.

Ukupno provedeno u redu? Cca šest sati. Što će reći po sat za svaku godinu čekanja na Dance with Dragons. Kao Martinovi fanovi, naviknuti smo na čekanje.

Zgodni detalji su bile obavijesti tokom pomicanja reda. Prvo nam daju papiriće da napišemo svoja imena, da ih ne slovkamo čovjeku. Očito je da mu problem rade č, ć i ina slova kojih nema u američanskom. Zatim nas obavijeste (bar koliko uspijemo dekriptirati našim vrlo ograničenim poznavanjem slovenskog) kako Martin više ne daje posvete, samo potpise. Prvi veliki masovni njurg. Nekoliko metara dalje se umoljavaju ljudi da ga ne ispituju tko je kome otac ili majka i kako izgleda Stannisov mač (malo manji masovni njurg a nas ta ista obavijest navodi na zaključak da bi trebalo imati izbacivače koji mlate ljude koji takvim glupostima zadržavaju red). Onda, obavijest koja izaziva ovacije: više je ljudi danas ovdje nego što ih je bilo u Poljskoj neki dan. Bravo mi. A sad natrag na čekanje. Glavno da smo iz nekog razloga računali da će biti manja gužva jer će svi ići na prvi dan, u Kopar.

I on je čekao... I ostavio upozorenje

Srećom pa se čeka u knjižari pa ne može biti dosadno. Bilo je ljudi koji su čitali prvu stvar koja im se našla u ruci, što će reći knjigu koju su na potpis donijeli. Neki su čak iskoristili vrijeme za popunjavanje kućne knjižnice, pošto je čak i u jedanaest navečer blagajna radila (kapitalizam ftw). No, grupno čitanje: prvo dohvatimo zbirku punu Chuck Norris facts (smrtno sam ozbiljan, postoji knjiga. S ISBNom i svime⁵), zatim Guinnessovu knjigu rekorda za 2011. (samo blago iznenađeni da postoji rekord u hodanju u zapaljenom kombinezonu, ipak smo svjesni na kojem planetu živimo) pa poveću knjigu viceva. Neki su zasjeli pa kartaju. Osoblje šeće s tacnama vode, blagoslovilo ih svih sedam bogova.

I napokon, nakon sati i sati tokom kojih smo postali uvjereni da se red ustvari nastavlja unedogled (zanimljivo je da tlocrt knjižare na zidu pokazuje da je kat na kojem smo podijeljen u sedam prostorija pa se javlja sumnja da ustvari prolazimo kroz sedam paklova, samo što nas Stranac ne vodi kroz njih jer mu je dosadilo čekati da se red pomakne), napokon vidimo Martina. Što će reći da nam treba još pola sata da mu pristupimo. Doslovno je ponoć kad napokon stignemo do njegova stola. Nismo baš zadnji, ima iza nas još nekoliko ljudi pa se nekako bolje osjećamo. Srećom pa je svježe zadnjih sat i nešto u knjižari. Vani je naime prolom oblaka. No, od posvete ništa ali knjige dobiju Martinov autogram (kasnije vidimo da se na blogu zahvaljuje ljudima koji su satima čekali samo da bi njegovu ‘žvrljotinu’ dobili – „an act of valor“ kaže on i nekako vam je odmah toplije oko srca kad tako nešto pročitate) a uspijevamo se i ogrebati za zajedničku fotografiju s njime.

Svako epsko putovanje završava epskom fotografijom ...

Kakav je Martin uživo? Pa, ne može se pobjeći od činjenice da je star (autor teksta se do sada samo šalio da bi Martin mogao pull a Jordan on his fans ali otkad ga je vidio uživo…ne šali se više) ali s druge strane, svatko tko je u njegovim godinama nakon toliko potpisivanja i dalje prisutan duhom i tijelom (no, većinom prisutan, očito je bilo da je malo na autopilotu) zaslužuje poštovanje.

I eto. Rijeka – Ljubljana/Ljubljana – Rijeka, tri sata vožnje ukupno. Šest sati čekanja u redu. Da bi dobili potpis na odabranu stranicu knjige i zajedničku fotografiju i bili unutar personal spacea (morali smo stati blizu da se fotografiramo, jel) jednog od najboljih živućih pisaca fantasya današnjice.

Zanimljivo je biti fan.

Sandman

Igor Rendić je svježe diplomirani profesor engleskog jezika i informatike. Povremeno piše i još povremenije objavljuje u konvencijskim zbirkama i Ubiqu. Voli SF jako, fantasy i horor malo manje a svo troje konzumira u svim pojavnim oblicima.

More Posts

1. Igor Rendić je svježe diplomirani profesor engleskog jezika i informatike. Povremeno piše i još povremenije objavljuje u konvencijskim zbirkama i Ubiqu. Voli SF jako, fantasy i horor malo manje, a svo troje konzumira u svim pojavnim oblicima.[↩]
2. Autor bi se smijao takvom nazivu rijeke što teče kroz grad ali pošto on sam živi u Rijeci na Rječini, šuti. S druge strane, mi smo barem augmentativ iskoristili pa naša zvuči moćnije[↩]
3. Prevedeno s zlokobnog slovenskog[↩]
4. Mjere uzimati s zrnom soli, naravno[↩]
5. Guglajte ako ne vjerujete[↩]