Online čitanka: Zima, zima, e pa šta je…

Čitajući hrvatske novine početkom mjesecamoglo se zaključiti da je kraj svijeta 2012. kod nas već počeo (…opet). Ovaj put nije riječ o meteorima, magnetskim polovima, vulkanima ili vanzemaljcima, nego o novom ledenom dobu o kakvog se nisu sjetili niti Vikinzi kad su smišljali Ragnarok. Što nam drugo preostaje dok čekamo da glečeri protutnje našim ulicama, nego li čitati o snijegu?

Sad se stvar smirila, no trebalo je ljudima ipak reći što je prava hladnoća; kad temperatura padne toliko da se atmosfera iznad vas zamrzne pa zrak morate nositi u kantama i odmrzavati ga na vatri. Upravo na taj način preživljavaju junaci u priči A Pail of Air Fritza Leibera(1951)¹. Lutajuća “tamna zvijezda” projurila je Sunčevim sustavom i istrgnula iz njega Zemlju, koja se odjednom našla u istim uvjetima kao i Neptun ili Pluton.

Ilustracija iz Siriusa

Pa had sent me out to get an extra pail of air. I’d just about scooped it full and most of the warmth had leaked from my fingers when I saw the thing.
You know, at first I thought it was a young lady. Yes, a beautiful young lady’s face all glowing in the dark and looking at me from the fifth floor of the opposite apartment, which hereabouts is the floor just above the white blanket of frozen air. I’d never seen a live young lady before, except in the old magazines—Sis is just a kid and Ma is pretty sick and miserable—and it gave me such a start that I dropped the pail. Who wouldn’t, knowing everyone on Earth was dead except Pa and Ma and Sis and you?

U priči Snow Johna Crowleya (1985) nema novog ledenog doba. To je svijet u kojem si bogataši mogu priuštiti snimanje cijelog svog života mikrokamerom, a priča prati čovjeka koji prolazi kroz tisuće sati videosnimki života svoje pokojne supruge. Međutim, uskoro shvaća da sistem baš i ne funkcionira na način koji bi mu prikazao sjećanja koja želi.

In fact the thing really was about the size of a wasp of the largest kind, and it had the same lazy and mindless fight. And of course it really was a bug, not of the insect kind but of the surveillance kind. And so its name fit all around: One of those bits of accidental poetry the world generates without thinking. O Death, where is thy sting?

Georgie ignored it, but it was hard to avoid; you had to be a little careful around it; it followed Georgie at a variable distance, depending on her motions and the numbers of other people around her, the level of light, and the tone of her voice. And there was always the danger you might shut it in a door or knock it down with a tennis racket.

It cost a fortune (if you count the access and the perpetual care contract, all prepaid), and though it wasn’t really fragile, it made you nervous.

Zimi i snijegu u narodnim pričama društvo obično rade vukovi.  I priča Božja vučica Aleksandra Žiljka² je zametena snijegom po kojem vukovi strpljivo i uporno prate svoj plijen, a žena-vučica svog sina. A kad Žiljak u svojoj priči ima čopor vukova, znate što vas čeka…

Naslovnica zbirke "Božja vučica"

Jana se skoro sapleće o tijelo u snijegu, dvije su mu strijele u leđima. Ne zaustavlja se da pogleda tko je, bez daha juri prema svojoj kući. Trči kroz dim, grize je. Plamen ždere slamnate krovove. Nešto udara u nju, raščupano i okrvavljeno, vrišteći i zapomažući. Jana ni ne zastaje, kao kakvu krpenu lutku grubo odbacuje ženu u snijeg, tek s jednom misli u glavi dok joj srce tuče kao ludo.
Miško!

Iza nje netko urla, zaziva ljude neka gase. Netko drugi kune posred sela, bespomoćno vitlajući starim mačem. Bolno mučući od jeze, neka jadna krava istrčava u blato i razgaženi snijeg i krv, obara zakašnjela ratnika, njegove psovke zamuknu pod teškim papcima. Sve to Jana ostavlja za leđima, pogibajući se pred razularenom buktinjom što guta štagalj.

Miško!

Božja vučica je prvi put objavljena 2008. u časopisu Grifon, a 2010. i u istoimenoj zbirci fantasy pripovjedaka u kojoj se nalazi još jedna priča o snijegu, ovaj put smještena u Japan (Majmun i naga tsubofuri)…

Xaotix

Mirko Karas je zamjenik glavne urednice NOSF-a, pisac u pokušaju, obožavatelj svih sportova na vodi u bilo kojem agregatnom stanju i potpredsjednik društva SFera. Ne piše blog, ne voli Twitter, a Facebook još manje.

More Posts - Website

1. Priča je u Siriusu 121-122 iz srpnja 1986. prevedena kao Vedro zraka[↩]
2. Žiljak je krajem prošle godine pokrenuo blog Napredna inteligencija, na kojem redovito objavljuje priče, kritike i eseje. Preporučujemo![↩]