Tko o čemu…
Charlie Stross ovako je došao na Eastercon.
… esefičari o kerfuflama. Da, znam da već postaje smiješno, ali eto, ni SF-zajednica nije puna svetaca, pa svako malo pukne neki skandalčić. No dok na drugim područjima skandali ovise o tome tko je koga s kim, među esefičarima je kerfufličnost uglavnom oslonjena na literarne sukobe (kao što je bio slučaj sa sukobom Priest-Stross, o kojem piše čak i Nacional) ili na problematične odnose unutar zajednice.
A i jedno i drugo je, zapravo, prilično dobra stvar, čini mi se. Naime, esefičarska zajednica očito je u dvadeset i prvom stoljeću razvila prilično visoku razinu kritičnosti prema samoj sebi, i kad se dogode prozivke — pa bile one književne ili nekakve drugačije — obično za to ipak postoje posve opravdani razlozi.
Aliette de Bodard. Koja je bila na Easterconu, ali ne kao GoH.
A jedan takav razlog — zapravo, više njih — dogodio se na netom završenom Easterconu, inače najvećoj britanskoj SF-konvenciji. Naime, s jedne strane, ovogodišnji se Eastercon posebno trudio biti prostor sigurnosti i prihvaćanja, kao odgovor na prethodne kritike (koje se vuku još od RaceFaila) da je britanski fandom poprilično zatvoren i uglavnom ograničen na bijele muškarce. Zbog toga su ove godine uložili velike napore da privuku raznolikiju publiku i u tome su, po svemu sudeći, uspjeli: po prvim izvješćima, posjetiteljica konvencije bilo je više-manje jednako koliko i posjetitelja1, a mnogi među njima primijetili su i da je bilo više šarenila nego ikad prije.
Čojstvo i junaštvo: ovo je prva slika koju Google izbaci kad tražite "fantasy hero".
To su, između ostaloga, postigli i time što su na program stavili nekoliko panela u kojima se upravo o raznolikosti i raspravlja, pa su tako imali i diskusiju o međunarodnom fandomu, pseudomedijevalizmu u fantasyju, neanglofonom SF-u, problemima s kojima se suočavaju autorice, prirodi junaštva, multikulturalnom steampunku — sve odreda teme koje su, dakle, sugerirale kako će ovaj prostor biti otvoren za rasprave o političko-društvenoj situaciji u SF-u i odnosu žanra prema novim vremenima. Na sajtu Eastercona inače možete pogledati i cijeli program, ako se želite gristi. No bar je panel o junaštvu snimljen, i možete ga cijelog pogledati ovdje. Komentare o raspravi o neanglofonom SF-u pak, možete pročitati ovdje i ovdje, a meni se još čini posebno zanimljivim kako je situacija na Filipinima (prvi link) očito u velikoj mjeri slična situaciji u Hrvatskoj, bar kad se radi o problemima domaćih pisaca. Nije na svim panelima sve bilo savršeno, no očito je da je bar prostor za raspravu otvoren, a to je uvijek pozitivna stvar.
John Meaney. O kojem nitko ne može pričati viceve.
I tako je to sve išlo lijepo i dobro, pa je čak i Guardian donio pozitivan prikaz Eastercona2 … ali onda se u nedjelju dogodila dodjela BSFA nagrada — britanskih SFera — i stvari su se pod hitno raspale. Naime, John Meaney, koji je držao pozdravno slovo, smatrao je potrebnim da prisutnima ponudi duhovitu powerpoint prezentaciju3 u kojoj je, osim insajderskih viceva koje mnogi od okupljene publike uopće nisu razumjeli (jer nisu redoviti posjetitelji BSFA-inih sastanaka, i nisu članovi od 1970. godine) našao za shodno da komentira izgled Lauren Beukes, zapanji se nad činjenicom što je Lavie Tidhar kao Izraelac napisao knjigu pod naslovom Osama, te Charlieja Strossa nazove Bin Ladenom. I dok bi se ovo posljednje još i moglo smatrati podnošljivim (premda ne i duhovitim) budući da je Stross velika faca i poslovično debele kože, druge Meaneyjeve primjedbe bile su, jednostavno rečeno, uvredljive — i to do te mjere da su ljudi masovno ponapuštali dvoranu.
Lavie Tidhar. Kao stvoren za viceve.
Naravno, kako je ovo doba instant-komentara, još dok je Meaney držao svoju prezentaciju, na twitteru su se počeli pojavljivati komentari, a u sljedećih dan-dva nakupilo ih se još oho-ho. Onda je još par ljudi diglo glas, primjećujući kako je, usprkos svim naporima, bilo i drugih problematičnih elemenata (Lavie Tidhar je, na primjer, komentirao kako mu je poslije panela o neengleskom SF-u netko došao reći da jako dobro govori engleski, a priče o Kini da i ne spominjemo) te je, tako, još jednom postalo jasno da u anglofonom području SF-a postoje dvije poprilično različite skupine ljudi: jedna koja je i te kako svjesna problema s kojima se SF (kao i ostatak svijeta) suočava u nadvladavanju predrasuda, i druga koja je duboko uvjerena da nikakvih predrasuda nema, ali pri tome žestoko brani svoje pravo na zbijanje viceva o ženama, Kinezima i drugim manjinama.
No dobro, da završimo malo optimističnijim tonom, mora se priznati da pomaka ipak ima, jer je već i sama činjenica da se kritike pojavljuju zapravo pozitivna stvar, a istina je, isto tako, da su svjesni koraci koje je Eastercon ove godine napravio ne bi li privukao širu publiku također pozitivni, i govore kako SF-zajednica doista radi na tome da cijela postane prostor sigurnosti i prihvaćanja. Što, s obzirom na situaciju u svijetu danas, i nije mala stvar.
Inače, za one koje to zanima, BSFA-ine nagarade ove su godine dobili:
Pobjednička naslovnica.
za publicističko djelo: SF Encyclopedia, 3. izdanje, urednici John Clute, Peter Nicholls, David Langford i Graham Sleight (Gollancz website)
za ilustraciju: Dominic Harman, za naslovnicu romana The Noise Revealed Iana Whatesa (Solaris)
za kratku priču: The Copenhagen Interpretation, Paul Cornell (Asimov’s)
za roman: The Islanders, Christopher Priest (da, isti onaj koji je kritizirao nominacije za Clarkea — među kojima, primijetit ćete, njegovog romana nema… ne da je to imalo utjecalo na njegovu zlovolju prema izbornicima.)
