Eseji i članci | NOSF magazin 30

Stranica 1 Stranica 2

« Sadržaj broja

Izitpajnov vodič kroz SF za početnike: ANARHISTI, HERMAFRODITI I DOBRA KNJIŽEVNOST

Piše: Dalibor Perković

Jedna od najgorih stvari koje se mogu reći za zagrižene fanove znanstvene fantastike je da se ponekad znaju ponašati kao Jehovini svjedoci. Znate na kakve mislim, one koji vam pod nos guraju razne ukoričene tekstove tvrdeći da je riječ o najveličanstvenijem proizvodu ljudske djelatnosti ikada, i koji nikada, nikada, nikada neće priznati da je konkretan predmet obožavanja išta više od predmeta njihove osobne preference, čak i ako je stvar objektivno loša. Kvragu, pogotovo ako je stvar objektivno loša!

To, naravno, dugoročno najviše šteti samoj znanstvenoj fantastici. Tko zna koliko je potencijalnih fanova izgubilo šansu da ikad spozna veličanstvenost jedne Ursule Le Guin ili Roberta Silverberga nakon što su im niz grlo gurnuti užasi koje nisu mogli probaviti i koji su ih kondicionirali da na svaki daljnji spomen žanra reagiraju psihosomatskom tegobama? Da nisam stekao popriličan imunitet vjerojatno bi se i meni to dogodilo u trećem (ili drugom? ‘ebiga, davno je bilo) razredu srednje kad mi je kolega iz razreda nekoliko dana tupio kako je pročitao fenomenalni SF roman i kako ga i ja morammorammoram pročitati. Nakon nekoliko dana nagovaranja, napokon sam i uzeo Bojno polje Zemlja Rona Hubbarda i požalio1.

Nekoliko godina kasnije, razgovarao sam s drugim kolegom, ovaj put na fakultetu, i spomenuo mi je kako je zaključio da ne želi čitati SF zato jer su ga nagovorili da pročita jedan “odličan SF roman” koji se na kraju pokazao kao smeće i zato on više ne želi čitati SF.

Pogađate, roman je bio Bojno polje Zemlja Rona Hubbarda (dobro, opet je pitanje kakav je to čovjek kojemu jedna knjiga ogadi cijeli žanr. Doduše, Bojno polje Zemlja zaista jest knjiga koja ima potencijala za ogaditi cijeli žanr, pa i nekoliko srodnih podžanrova, a još malo i ostane, ali i to je već druga priča …)

I zato treba paziti kome se što preporučuje. Znanstvena fantastika je već odavno prerasla okvire žanra i postala nešto što se može nazvati nad-žanr, u kojemu postoje žanrovi – krimići, ljubići, ratni, filozofski, psihološki. I, naravno, remek-djela i smeće. Ne vole svi sve, ukusi se razlikuju, količine ukusa koje neki imaju (ili nemaju) se razlikuju; neki vole Krležu, neki Hornbyja, neki Harolda Robbinsa i ako im preporučiš SF knjigu iz krive kategorije, neće im se baš svidjeti. I upravo tako je nastala ova serija tekstova. Zapravo, sve je počelo prije nekoliko godina, nakon što me prijatelj zamolio za preporuku što pročitati od SF-a, a kad ionako već svi na svojim blogovima sastavljaju svoje top-liste, pa baš bih mogao i ja.

I bi tako. Naravno, pošto pisati na blogu nije isto što i pisati za magazin, ono što sam tamo stavio je trebalo dobrano preurediti, a možda i dopuniti, tako da je pred vama, pojednostavljeno: preuređena i dopunjena verzija Izitpajnovog Best of.

Treba spomenuti da sve što ste htjeli znati o SF-u, a niste se usudili pitati, nećete saznati ni ovdje. Ovo je, naime, čisto personalizirana kompilacija meni subjektivno omiljenih i/ili bitnih autora (i djela) iz žanra znanstvene fantastike i, nešto manje, fantasyja, povremeno s malim osvrtom na to kako sam ih pronašao i što sam im napravio kad sam ih pronašao te kako smo se i oni i ja osjećali poslije toga. Među njima će biti vrhunskih djela, klasičnih djela, možda i poneko smećence, ali ono što ih povezuje je što se na njima može naučiti kako treba pisati. Svatko od spomenutih autora je postavio jedan od temelja žanra, bilo književni, bilo znanstveni, bilo filozofski, i bez njih znanstvena fantastika ne bi bila to što jest. I zato, posebno novajlijama koje zanima što tu ima toliko dobroga, preporučam, za početak …

Ursula Le Guin: The Disposessed iliti Ljudi bez ičega

Iako su neki kritizirali prijevod ovog romana2, mislim da je i više nego dobro pogođen. Na engleskom glagolski pridjevi zvuče puno bolje nego na hrvatskom (ili srpskom), a igru riječi je ionako nemoguće prevesti. Osim toga, i sama sintagma “čovjek praznih šaka” ima dodatne konotacije koje bi se izgubile stavljanjem naslova Obezvlašćeni ili Rasposjednuti (bilo je i takvih ideja). Naime, Shevek, glavni lik romana, nije čovjek s dna kojemu je oduzeto njegovo, nego doslovno čovjek koji dolazi na strani svijet bez ičega, u rukama ne nosi ništa, iako na kraju ispadne da mijenja ne samo svoju sudbinu, nego i sudbinu cijelog ljudskog svemira.

Zapravo ne znam je li mi je ovaj roman bio osobno toliko dobar zato jer je zbilja riječ o grandioznom djelu ili samo zato što sam osobno vrlo sklon anarhizmu, pa je politička poruka obavila značajan dio posla. S jedne strane, ovo jest literarno remek-djelo s kojim se malo toga može usporediti: opis jednog (zapravo dva, ali na kraju ipak jednog) svijeta je toliko dubok, profinjen, realan i trodimenzionalan, počevši od ekologije, geografije, društva pa sve do onog najvažnijeg – ljudi, likovi su toliko realni i živi i ljudski, da na kraju sve skupa djeluje realnije od svijeta u kojemu živimo. S druge strane, ako se gleda strogo propagandno, ovaj roman može jednako tako biti anarhistički manifest koliko i protuanarhistički pamflet, zato ga tako ni ne treba gledati. Međutim, iako su i prednosti i nedostaci i utopijskog komunizma i realnog kapitalizma toliko stvarno prikazane da onaj tko ne zna i ne bi mogao reći za koga Ursula Le Guin navija, na površinu ipak povremeno izlaze iskrice koje govore na kojoj je strani njezina naklonost (u jednom trenutku Shevek je prehlađen, nema maramicu i jedan od suradnika na kapitalističkom svijetu Urrasu će mu reći: “Uzmite moju”, što će izazvati jaku emocionalnu reakciju i sjećanje na sličnu situaciju na Annaresu, kad mu je njegova djevojčica rekla: “Možemo podijeliti ovu kojom se ja služim”).

S političke strane: nisam siguran koliko je opravdana primjedba Darka Suvina o apriornom povezivanju komunizma s bijedom; meni se čini da je Ursula Le Guin jednostavno postavila svoje društvo u okruženje u kojemu će se najbolje pokazati ljudskost, u situacije koje iz ljudi izvlače i ono najbolje i ono najgore. Vrlo je lako, kao što je napravio Banks, staviti svoje likove u hipernaprednu tehnoutopiju, reći im da nema vlasništva i neka budu sretni i onda ih gledati kako odlaze ne shvaćajući poantu, jer kome, zapravo, i treba vlasništvo kad je izobilje svuda uokolo? Međutim, na Anarresu čovjek zaista mora biti čovjek da bi opstao.

S književne strane: The Disposessed je hard-core književnost. Ako su vam Krleža i Hemingway dosadni, preskočite ga. Nije rijetkost naići na SF fanove koji smatraju da je Ursula Le Guin “ubila žanr”3. Ne čita se lako i spor je i nije uvijek lako reći “ako se potrudite, isplati se”. Ako vas ne fasciniraju prve četiri rečenice, odustanite odmah. Međutim, ako volite zaista dobre i duboke stvari, a dosad niste htjeli primirisati SF-u jer, na kraju, “riječ je samo o infantilnim svemirskim pucačinama”, ondaje ovo prava knjiga za početak jednog divnog prijateljstva.

Prijateljstva koje se može nastaviti s…

Ursula Le Guin: Left Hand of Darkness iliti Lijeva ruka tame

Dok su Ljudi bez ičega dubokoumno i višedimenzionalno remek-djelo svjetske književnosti, Lijeva ruka tame je “samo” odličan roman. Le Guinin worldbuilding je ovdje krenuo u drugačijem smjeru: umjesto studioznog društvenog, spisateljica je ovdje krenula od biološko-psihološkog eksperimentiranja. Tako je ovdje najbitniji novum to što opisano društvo čine hermafroditi. Sve ostalo je ekstrapolacija, uz dodatak da je svijet o kojemu riječ i klimatski ekstreman, tako da u romanu u jednom trenutku jedan od likova postavlja pitanje je li različitost gethenskog društva od uobičajenog ljudskog uzrokovana biološkim razlikama, ili je ipak glavni razlog to što njegovi stanovnici žive u vječnom ledenom dobu koje uvelike stišava njihov temperament.

Napomena: roman preporučam svima koje zanimaju pitanja spola.

Ostatak Hainskog ciklusa nije toliko impresivan (nije bez veze to što su dva gore navedena romana dobila Nebule), iako je možda caka u tome što sam te romane pročitao kao klinac. Naime, tada ni The Disposessed nisam shvatio, što je činjenica koju sam, je l’ te, shvatio tek prije godinu-dvije kad sam tu knjigu ponovo uzeo u ruke. Jedino čega se sjećam – a netko je to kasnije i potvrdio – je da je Svijet se kaže šuma prilično jasan antiratni pamflet što mi je bilo jasno i kao tinejdžeru i nisam siguran koliko bi se moje obožavanje Le Guinice zamaglilo ako bih ga se opet primio.

Dalje, četverodjelna trilogija o Zemljomorju me nikad nije previše zakačila – možda i zato jer je riječ o svojevrsnim omladinskim romanima – ali klinčadiji koja danas odvaljuje na fantasy bi svakako koristilo da pogledaju kako to radi jedan od majstora. Problem je što vjerojatno ne bi previše shvatili.

Što se tiče Ursule Le Guin, svakako valja spomenuti i knjižicu Always Coming Home koja i nije roman, nego zbirka priča, pričica, izmišljenih narodnih predanja i epova, pjesama, običaja, a sve to vezano uz narod koji naseljava Kaliforniju u nekoj neodređenoj, netehnološkoj dalekoj budućnosti. Problem je što nisam siguran može li se ovo nabaviti igdje kod nas, riječ je o prilično nekomercijalnom i manje poznatom djelu. Dok sam je čitao, poprilično me je živcirala i bila naporna, ali sad kad razmišljam o njoj, shvaćam da je riječ o vrlo ugodnoj poetskoj knjizi. Ovako retrospektivno, čini mi se da je čak ostavila veći dojam na mene od Lijeve ruke tame kojoj bih dao pet minus, što je ispod Le Guininog prosjeka.

Napomena: VRLO se ne preporuča onima koji vole Clarkea ili Bujoldicu, ali jako će dobro leći ljubiteljima bilo čega što je dobilo Nobelovu nagradu za književnost.

Dalibor Perković je radio kao novinar, a sada predaje fiziku gdje ga zaposle. Objavio je zbirku SF priča Preko rijeke i roman Sva krv čovječanstva. Dobitnik je nagrada SFERA za novele Banijska praskozorja i Preko rijeke te za roman. Dugo godina je uređivao SFeraKonski Bilten, a sad posjećuje SFeraKon samo kako bi uživao.

Komentiraj »

Stranica 1 Stranica 2

  1. što ne objašnjava zašto sam ga, prije nekoliko godina, pročitao još jednom. Ali to je već druga priča, što bi rekao drug Conan, obavio sam drugarsku samokritiku i ritualno samobičevanje i smatram taj slučaj završenim. Molim, produžite dalje, ovdje nema ništa za vidjeti[↩]
  2. autor govori o srpskom prijevodu, Čovek praznih šaka, a tekst je pisan prije nego je objavljen domaći prijevod, op.ur.[↩]
  3. objašnjenje vjerojatno leži u činjenici da im je mozak mrtav već neko vrijeme, samo što im to još nitko nije rekao[↩]

Pages: 1 2