Eseji i članci | NOSF magazin 30

Page 1 Page 2

« Sadržaj broja

PRAZNINE GOSPODINA EDGARA ALLANA POEA IZ BOSTONA

Piše: Milena Benini

Teško je reći nešto originalno o Edgaru Allanu Poeu. Konačno, radi se o jednom od najpoznatijih američkih pisaca i prvom američkom spisateljskom profesionalcu uopće (ili tako bar kaže Wikipedija). Ne bi imalo previše smisla nabrajati poznate biografske stavke – ranu smrt roditelja, raskid s posvojiteljima, brak s trinaestogodišnjom rođakinjom, tajnovitu smrt. No zanimljivo je primijetiti kako je, bez obzira na brojne ekranizacije njegovih djela (korištenih kao predložak u preko 200 filmova!) te bez obzira na iznimno zanimljiv i skandalozan život – ili možda baš zbog njega? – Poe do dana današnjeg ostao bez ozbiljne filmske biografije. Da, postoje filmovi i TV serije u kojima se autor Gavrana i Annabel Lee pojavljuje kao lik – jednom ga je čak igrao i njegov stvarni potomak, Edgar Allan Poe IV – no ozbiljni biografski prikaz Poeova života na filmu tek trebamo dočekati.

Naravno, u knjigama nije tako. Ali knjige su ionako drugačiji prostor. Prostor u kojem nevizualizirano i neizrečeno može biti podjednako važno ili čak važnije od vizualiziranog i izrečenog. A baš je to prostor u kojem se Edgar Allan Poe osjećao kao kod kuće.

Praznina kao prostor impliciranog jedan je od osnovnih Poeovih alata – i postulata. U svome slavnom eseju The Poetic Principle (prvi put objavljenom posthumno, 1850. godine, u časopisu Home Journal, no sastavljenom 1848. za predavanje u gimnaziji Franklin u Rhode Islandu te prerađenom 1849., također za predavanja tijekom turneje po Virginiji) Poe, govoreći o radu kritičara, zapisuje ovakvu postavku:

“Izvrsnost nije izvrsnost ako zahtijeva da ju se kao takvu prikaže – te, stoga, previše precizno isticati zasluge nekog umjetničkog djela znači priznati da to zapravo i nisu zasluge.”

Praznina je važnija od punine.

Kasniji kritičari često će Poea optuživati da se sâm nije držao svoje teorije, no kritička percepcija Poea ionako će se mijenjati vrlo postupno, te će u redove američkih klasika stupiti tek zaobilaznim putem, nakon što ga Europa – koja će ga upoznati preko Baudelairovih (uglavnom posthumnih) francuskih prijevoda – prihvati s oduševljenjem. Pa čak i uz Baudelairovu podršku i široku popularnost, kritičari će još dugo oklijevati da prihvate Poea kao “pravog” književnika. T.S. Elliot tako će sumnjati u Poeovo držanje vlastitih poetskih principa, dok će ga Huxley nazivati vulgarnim i optuživati  za “pretjeranu poetičnost” koju uspoređuje s nošenjem dijamantnog prstena na svakom prstu – dakle, zapravo, za kičeraj.

S jedne strane, nedvojbeno je da su Poeovi kritičari imali određenih osnova za takvo mišljenje: kao pravi larpurlatist, Poe ideju ljepote, koju shvaća kao konstitutivni element umjetničkog djela, uvijek stavlja na prvo mjesto, često kritizirajući ono što naziva “didaktikom” u književnosti, čime se postavlja u gotovo izravnu suprotnost većini američke literature svoga vremena, pa i većini literarnog kanona uopće. U Poetskom principu tako poeziju ukratko definira kao ritmičko stvaranje ljepote, te tvrdi da “principi dužnosti, pa čak i lekcije istine” mogu “usputno, na različite načine, dodatno služiti općoj svrsi djela: ali pravi umjetnik uvijek će ih nastojati ublažiti, u odgovarajućoj poniznosti prema onoj Ljepoti koja predstavlja atmosferu i pravu suštinu pjesme”.

I Poe ima drskosti to izreći polovicom 19. stoljeća: u doba kad čak i najpopularniji pisci posižu za socijalnom tematikom (kao Dickens), kad naturalizam dolazi na pozornicu kazališta, a najslavniji humorist anglofonog svijeta je W. Makepeace Thackeray, koji društvenu satiru dovodi do možda još uvijek nenadmašenih vrhunaca.

No, da su to jedini Poeovi grijesi, kritika bi mu možda i oprostila. Ono što, međutim, znatno upornije izdvaja Poea iz krugova akademskih autora jest njegova odlučna orijentiranost prema komercijalnom. Kao što sam rekla na početku, Poe je relativno rano u svojoj karijeri odlučio živjeti od pisanja i u tome je više-manje i uspio. No takav je život zahtijevao i spremnost reagiranja na zahtjeve javnosti. Tako je jednu od svojih najslavnijih priča, Zlatnog kukca iz 1843. godine, napisao kao izravan odgovor na ukus publike. Poe se, naime, između ostalog bavio i kriptografijom, i neko je vrijeme u filadelfijskom tjedniku Alexander’s Weekly (Express) Messenger redovno razrješavao šifre koje su smišljali čitatelji. Nakon što je 1841. objavio i članak o kriptografiji pod naslovom Nekoliko riječi o tajnom pisanju u časopisu Graham’s Magazine koji je doživio veliki uspjeh, shvatio je da postoji čitateljstvo gladno književnih zagonetki – i stvorio suvremenu detektivsku priču, počevši upravo od Zlatnog kukca, te nastavivši cijelom serijom pripovjedaka o detektivu C. Augsteu Dupinu.

No gotovo istog časa došlo je i do reakcije. Zlatni kukac je prvi put objavljen u filadelfijskim novinama Dollar Newspaper, gdje je pobijedio na natječaju za priču i priskrbio svome autoru najveći honorar koji je ikad dobio za neko svoje djelo – cijelih 100 tadašnjih dolara. No, iako je priča smjesta požnjela ogroman uspjeh kod publike, suparničke novine, Daily Forum, objavile su kritiku u kojoj su pripovijest nazvale “literarnim abortusom” i “totalnim smećem”, procijenivši joj vrijednost na “najviše 15 dolara”.

Poeova otvorena komercijalnost donijela mu je tako skoro trajno neprijateljstvo akademije, istovremeno ga, međutim, pretvarajući u ikonu žanrovske književnosti. Velikan kriminalističke literature, Arthur Conan Doyle, otvoreno je izjavljivao: “Gdje je bila detektivska priča dok joj Poe nije udahnuo život?” Jules Verne toliko se zanosio Poeom da je napisao nastavak Pripovjesti Arthura Gordona Pyma, pod naslovom Ledena sfinga, a Herbert George Wells hvalio je Poeovu privrženost znanstvenosti u djelima u kojima je za tim imao potrebe. O utjecaju na horor ne treba ni govoriti: ako je Poe “svetac-zaštitnik krimića”, onda je za horor ne samo svetac već i prorok, arhanđeo i/ili arhidemon.

Što, uostalom, nije ni čudno: čvrsto oslonjen na gotičku ikonografiju, Poe je – upravo koristeći svoje karakteristične praznine – stvorio neke od neprolaznih slika zastrašujućeg. Treba li uopće objašnjavati kakva je važnost djela kao što su Crni mačak, Bunar i klatno, Pad kuće Usher, Demon perverzije ili Krabulja crvene smrti? Poeovi motivi – iako najčešće reinterpetirani, čak i u slavnim nazovi-ekranizacijama s Vincentom Priceom – i danas su nerazdvojni od opće koncepcije strave i užasa. Usredotočenost na senzualno (kao što je slučaj u Bunaru i klatnu), neizbježnost prokletstva (Pad kuće Usher), pa, konačno, i čisti ili manje čisti Demon perverzije – sve su to mitemi koji, iako u nekim slučajevima znatno stariji od E.A. Poea, svoj današnji oblik uglavnom zahvaljuju upravo njemu.

I opet nas dovode do pojma s kojim smo počeli, do praznine. Bilo da se radi o praznini motivacije – koju inače mnogi često prigovaraju Poeu, dok drugi upravo tu nedokučivost smatraju izazovom za interpetaciju – ili o praznini događanja, ili, u krajnjoj liniji, o osjetilnoj praznini – “poeovski” su užasi zastrašujući upravo zato što nisu do kraja opipljivi. Stravično klatno u priči gotovo uopće ne vidimo, samo ga čujemo; nikad nećemo biti do kraja sigurni je li pad kuće Usher izazvan prokletstvom ili samo mentalnom poremećenošću glavnog junaka. A vrhunac praznine pojavljuje se upravo u Demonu perverzije, u kojem pripovjedač počinja (savršeni) zločin samo zato što to ne bi smio – da bi se na kraju sâm odao, i opet, zato što je to jedina preostala stvar koju ne bi smio učiniti.

Mnogi su analitičari osjećali potrebu povlačiti paralele između Poeova života i djela, a upravo je u ovoj priči ta veza možda i najočitija. Poeov skandalozni život doista kao da je bio u mnogome motiviran samo potrebom da se čine stvari koje se ne bi smjelo činiti. Ali kad je radio ono što je smio i trebao – pisao – stvarao je nasljeđe za mnoge buduće generacije. Nasljeđe možda prepuno praznine – ali, oh, kako impresivne, kako znakovite praznine!

POE: ŽIVOT

1809. Edgar Poe rađa se u Bostonu u obitelji glumaca

1810. otac Daniel napušta obitelj

1811. majka Elizabeth umire od tuberkuloze; iste godine prihvaćaju ga John i Frances Allan iz Virginije

1815. Allani zajedno s Poeom sele u Englesku, pa zatim u Škotsku

1826. Edgar se upisuje na sveučilište u Virginia i upada u kockarske dugove

1827. u Bostonu objavljuje zbirku poezije Tamerlane i druge pjesme; iste godine prijavljuje se u vojsku

1830. upisuje se na vojnu akademiju West Point

1831. izbacuju ga s akademije; seli k tetki u Baltimore

1833. priča Rukopis nađen u boci osvaja nagradu

1835. postaje pomoćnik urednika u reviji Southern Literary Messenger; vraća se u Richmond i ženi se svojom 13-godišnjom sestričnom Virginijom Clemm

1837. u nastavcima izlazi Pripovijest Arthura Gordona Pyma iz Nantucketa

1840. objavljuje zbirku Groteske i arabeske, koja uključuje i Pad kuće Usher

1841-1844. radeći za filadelfijske časopise, objavljuje neke od najpoznatijih svojih pripovjedaka, uključujući i Ubojstva u ulici Morgue, Bunar i klatno, Masku crvene smrti i mnoge druge; seli u New York

1845. Gavran

1847. Virginija umire od tuberkuloze

1848. pokušava samoubojstvo

POE: SMRT

27. rujna 1849. Poe je krenuo iz Richmonda za New York i naprosto nestao. Tjedan dana kasnije, 3. listopada, pronađen je kako leži na ulici u Baltimoreu, skoro bez svijesti, iako, po zapisima iz toga doba, nije bio pijan. Poe je ostao nesuvisao i deliričan do 7. listopada, kad umire u 5 ujutro.

Među prazninama u priči o njegovoj smrti ističe se zanimljiva činjenica da je pronađen u nečijoj tuđoj odjeći, kao i navodno izvikivanje imena “Reynolds” u noći neposredno prije smrti. Svi medicinski zapisi, pa čak i sama smrtovnica, danas su izgubljeni, tako da se do današnjeg dana ne zna od čega je umro. Zna se, međutim, da je navodna autobiografija, objavljena posthumno, zapravo bila djelo njegova davnašnjeg protivnika, Rufusa Wilmota Griswolda, koji je nažalost uspio u svijest publike upisati sjećanje na Poea sklonog piću i drogama, iako su svi njegovi prijatelji i poznanici oštro poricali takve objede.

Dodatno je zanimljiva i tradicija koja je započela 1949., točno stoljeće nakon Poeove smrti. Svake godine, na Poeov rođendan (19. siječnja), obris u crnom, lica skrivenog šalom i sa srebrom okovanim štapom ulazi na baltimorsko groblje na kojem je Poe pokopan, nazdravlja pred Poeovim grobom i ostavlja za sobom tri crvene ruže i pola boce Martella. Do danas nitko nije otkrio identitet nazdravljača, a pretpostavlja se jedino da je od 1999. godine tradiciju preuzeo njegov sin ili drugi mlađi rođak. Sve ostalo je … praznina.

Milena Benini je SF spisateljica, prevoditeljica i urednica. Dobitnica je nagrada SFERA za roman Kaos i novelu McGuffin Link. Autorica je zbirke pripovjedaka Jednorog i djevica i suradnica na NOSF portalu.

Komentiraj »

Page 1 Page 2

Pages: 1 2