Priče | NOSF magazin 30

Stranica 1 Stranica 2

« Sadržaj broja

Ed Barol: KAMELEON

Mala okrugla kamera sa svojim crnim ispitujućim okom zazuji Mikeu oko glave kad je ušao u trgovački centar. Ubaci u svoju zelenu auru nekoliko sitnih točkica smeđe nelagode dok je hodao prostranim atrijem. Kamera odleprša dalje ne posvetivši mu dodatnu pažnju. Male nijanse, pomisli, to je ono što čini razliku između diletanta i umjetnika. Ostati potpuno hladan pod sumnjičavim ispitivačkim okom nije nešto svojstveno ljudskom biću. Barem ne osobi rođenoj i odrasloj prije ere Istine i Blagostanja.

Volio je trgovačke centre. Zrak je unutra imao onu kvalitetu svježine i mirisa koju prašnjava atmosfera ispod gradske kupole nikad nije postizala. Unutra je sve djelovalo spokojno i smireno, jednako kao u starim danima. Imao je još dobrih pola sata do sastanka pa odluči malo razgledavati izloge. I prolaznice, barem one mlađe i ljepše. Ona tamo, na primjer, ispred parfumerije. Mlada, vitka, duge valovite tamne kose što se spušta gotovo do savršeno zaobljene stražnjice u uskim hlačama, s leđima izvijenim u luk i dugih nogu. Umalo je zazviždao prolazeći polako pored nje. Ova se okrene prema njemu, odmjerivši ga pogledom. Mike zadrži potpuno neutralnu zelenu boju blijede aure koja je lebdjela oko njegove glave ne gledajući u njenom smjeru. Iako je odmah po rođenju dobila implantate na koje se naučila potpuno oslanjati, neki urođeni instinkt kojeg su žene imale tisućljećima upozorio ju je na njega. Možda je neki miris ili pokret odao njegov interes. Nesposobna lagati, njezina zlatno zelena aura potamni prošarana crnim crtama i točkicama. Čak i maleni dragulj istine na njenom čelu poprimi tamnozelenu boju. Time je jasno dala na znanje što misli o odmjeravanju od strane jednog neuglednog tipa s gotovo pedeset godina na vratu.

Mike uzdahne, udaljavajući se. Tako je to danas. Istina briše čak i iluzije i snove. Gdje je nestala milosrdna laž koja mu je ponekad tako nedostajala? Kao dio njega davno izgubljen. Baci pogled prema paru koji je prošao pored njega. Oboje mladi i lijepi, sjali su u prštećim zlatnim aurama koje su otkrivale osjećaje koje su gajili jedno prema drugom. Stvari su ponekad tako jednostavne, pomisli, barem za neke ljude. Ne i za njega, kameleona. Jednog od državnih neprijatelja broj jedan, ako je suditi po propagandi vječno vladajuće stranke.

Prije trideset godina, dok je još bio mladi zanesenjak, student kojem su proricali sjajnu budućnost u mikroelektronici, trebalo je mnogo truda da izbjegne sudbinu ostalih stanovnika grada-države. Mnogo truda, a bogme i sreće i veći dio novca iz zaklade koju su mu ostavili njegovi roditelji. Ponekad se pitao je li vrijedilo toga, ali vrlo rijetko. Laganje je bilo bitno za preživljavanje ljudske vrste. Obmana i kamuflaža su bili bitni čimbenici tijekom evolucije i, kod primata, znak socijalne inteligencije. Čvrsto je vjerovao u to. Samo fanatici poput njega, koji se uporno protive totalnoj kontroli u ovom društvu potpunog povjerenja i otvorenosti, u stanju su osigurati preživljavanje vrste. Nitko nije točno znao što se zbiva izvan zaštićenih gradova na poharanoj Zemlji i što ih jednog dana tamo čeka. Ali ovakvo društvo suočeno sa nekim novim izazovom, bio je uvjeren Mike, osuđeno je na propast.

Laganje. Vrhunac društvene sramote današnjeg doba. U njegovim mladim danima čovjek je mogao gol urinirati po državnoj zastavi na ulici i propagirati istodobno neku svoju devijantnu seksualnu orijentaciju i pritom ne bi izazvao takvu javnu sablazan kakvu bi izazvao jedan mali crveni dragulj posred čela koji bi svima objavio da je onaj koji ga nosi upravo izrekao laž. Pa makar i sam vjerovao u nju, ili mislio da vjeruje, što je samo po sebi već bio paradoks. U najmanju ruku posljedica bi bila dugotrajna društvena izolacija, a bila je tu uvijek i sjena klinike za rehabilitaciju.

Polako došeta do bara na trećem katu i sjedne za udaljeni dio šanka. Naruči svoj omiljeni koktel od robo-poslužitelja i pripremi se na, nadao se, kratkotrajno čekanje.

Zbilja, samo pet minuta kasnije, Gordon došeta niz prolaz svojim samodopadnim hodom i sjedne pored njega. Aura mu je bila gotovo bijela, okružena zelenim, i slagala se sa njegovim blistavim osmijehom.

“Što je, Mike, razvedri se malo”, potapša ga po ramenu. ” Čemu ta tmurna tamnozelena boja?”

“Ide uz moju kiselu facu”, odvrati mu Mike razdraženo. Nije volio Gordona, iako mu je zbog svojih veza bio prijeko potreban. Gordon nije bio kameleon iz političkih uvjerenja ili altruizma. On je bio običan predator. Laganje u svijetu bez laži je koristio samo za vlastitu dobrobit – više novca, bolji položaj i posao i naročito više žena. Mike je bio siguran da je on jedan od rijetkih, ako ne i jedini muškarac koji istodobno održava vezu sa njih nekoliko – što je bilo lako kad one u njemu vide samo iskrenost i zaljubljenost. Mrzio ga je zbog toga, zbog dobrog izgleda koji mu je u tome pomagao i nelagode i vlastitog straha koji ga je uvijek sprječavao da pokuša nešto slično. U ovom novom poretku nije nikad uspio ostvariti niti ijednu stabilnu vezu. Bolna iskrenost ga je nakon nekog vremena deprimirala i odbijala.

“Jesi li donio uređaj?” upita nestrpljivo.

“Naravno, prijatelju, naravno, zar sumnjaš u moje sposobnosti?” crna pločica koju je izvukao iz svog džepa zajedno sa rupčićem neprimjetno nestane ispod salvete pored Mikeovog koktela.

“Treba nam osam kopija do subote. Jesi li u stanju to izvesti?”

“Da, da, ne brini, kada sam ja to zakazao?” Mike je bio siguran da bi mu aura do sada bila već siva sa crnim nijansama da zbilja reagira na njegova raspoloženja. Neprimjetno gurne salvetu s pločicom u svoj džep nakon što je njome obrisao usta. Sastanci na javnim mjestima su imali svojih nedostataka, ali su bili daleko bolji od stambenih jedinica gdje se svaki ulaz i izlaz pomno bilježio. Susreti na mreži pogotovo nisu dolazili u obzir. Mike je u virtualnoj stvarnosti ionako provodio samo onoliko vremena koliko je trebalo da ne pobudi sumnju kontrolora. Uvijek zaštićen najboljim filterima koje je sam dizajnirao i većinom vrteći svoje vlastite potprograme, djelomično neutralizirajući mrežne implantate.

“Siguran si da će taj softver blokirati nove tražilice?”

“Apsolutno, prijatelju, ovo je stiglo iz vladinog ureda, nema greške.”

Mike obrati pažnju na ekran iznad šanka na kojem je zgodna spikerica upravo čitala vijesti državne televizije.

“… i zbog pojačanog zračenja za koje se očekuje da ga kupola neće u potpunosti apsorbirati, te zbog negativnih utjecaja za stanovnike, ministarstvo zdravlja i ugode je objavilo prilagođavanje koje će stabilizirati …”

To je značilo više endofrina, dopamina i ostalih ina. Drži gomilu sretnom i problemi nestaju.

“Krasno, sad ću cijeli sutrašnji dan izigravati nacerenog debila”, promrmlja mrzovoljno.

“Ma daj, razvedri se, nađi neku djevojku i zaspi je lažnim komplimentima i provedi cijeli dan u svojoj gajbi. Da vidiš kako padaju na to, iako bi im zdrav razum trebao reći istinu.”

“Kao da ga itko od ovih više ima”, uzdahne Mike.

Dan koji bi morao provesti smješkajući se sretno bio je najgori dan za Mikea. Osjećao se kao bivši kriminalac. U svijetu gole istine kriminal ne bi trebao postojati, ali ipak bi, tu i tamo, nagoni kod nekih ljudi prevladali. Međutim, počinitelji kaznenih djela i oni koji su to smjerali postati, lako su otkrivani po svojoj crnoj auri. Nakon obrade vratili bi se sa vječnim osmjehom na licu, mozga preplavljenog endorfinom i oksitocinom, s gotovo umrtvljenom amigdalom, malom količinom testosterona ili estrogena i neuronima koji su se kretali sporo poput ljenjivaca. Osobe od savršenog povjerenja. Bezopasni glupi idioti. Bolje bi im bilo da su mrtvi, pomisli, i nama ako nas ikad uhvate, jer to je ono što nas čeka. Smrt je ipak bolja.

U tmurnom raspoloženju iskapi svoj koktel, oprosti se od Gordona i odšeta prema izlazu.

Vani se brzo prebacio na najbržu pokretnu traku žureći da što prije dođe u svoj stan. Izgled višemilijunskog grada ga je stalno deprimirao. Zajedno s interakcijom današnjice u kojem je aleksitimija bila zaboravljeni poremećaj. Ljudi su se stapali sve više nalikujući jedni na druge – ne više u onom fizičkom smislu mode i izgleda kao u doba njegove mladosti, već više u načinu razmišljanja; poprimali su svi iste boje i pretapali se jedni u druge. Pokazivanje pravih osjećaja manifestiralo se kao oblik blage telepatije, generirajući neku zajedničku atmosferu u kojoj se ponekad osjećao kao uronjen na dno mora. Gluh, spor i kao strani organizam. Netko tko tu ne pripada.

Prolazeći pored supermarketa na drugoj strani ulice, sjeti se da bi mu trebalo par stvari ako namjerava sljedeći dan provesti u stanu. Još uvijek loše raspoložen i rastresen, zakorači na ulicu bez da je pogledao na lijevu stranu. Lice starca za volanom elektromobila je bilo zrcalni odraz njegovog vlastitog zaprepaštenog izraza. Gotovo komično, da djelić sekunde kasnije nije uslijedio udar koji ga je grubo odbacio na kolnik.

Alarm odaslan iz promatračkih kamera zaustavi promet i blokira trake u tom sektoru. Mike se trudio ostati pri svijesti dok mu je bol šibala kroz glavu i tijelo. Protrese glavom rastjerujući maglu ispred očiju i počne se s bolom dizati na noge. Zaprepaštena lica ljudi i njihove aure pune straha otkrila su mu što se događa. Izgubio je kontrolu nad svojom aurom. Nije odražavala ništa od onog što mu se događalo, otkrivajući njegovu pravu prirodu. Nekoliko žena već je zavrištalo a začulo se i nekoliko uzvika: “Kameleon, kameleon, zovite policiju!”

Neće trebati, pomisli Mike, šepavo se udaljavajući. Zrak je već bio ispunjen zujanjem malih kamera koje su se jatile iznad njegove glave. Mike se stane probijati kroz masu u nastojanju da se negdje sakrije. Ljudi su se izmicali sa strahom, ali ne s dovoljno straha da mu se brzo maknu sa puta i izvan dohvata, primijeti. I nitko od okupljenih muškaraca nije imao muda da mu stane na put i zaustavi žgoljavog, ozlijeđenog pedesetogodišnjaka. Jebeni umreženi šugavci odgojeni na sladunjavim reality emisijama i medenim sapunicama sreće i sloge.

“Krepajte”, procijedi s bolom, šepajući u manju sporednu ulicu i podižući svoj ručni sat iznad glave. Naboj iz njega obori većinu malih kamera iznad njegove glave i oni poput metalne kiše popadaju po tlu dok se udaljavao. No bilo je kasno i bio je toga svjestan. Ostalo ih je previše, nadzorne kamere su na svakom uglu, a on se jedva kretao. Svaki ud je težio tonu, svaki pokret je slao orkane bola kroz njegovo tijelo.

Niti pola minute kasnije, njegova izvjesnost je potvrđena kada ga nešto veća policijska kamera, blješteći crveno plavim svjetlima, obori strujnim udarom koji ga pošalje u bunar tamne nesvjesnosti.

Probudio se vezan u stolici nasuprot velikom stolu iza kojeg je sjedio uniformirani muškarac. Jedan od komesara osobno, primijeti, uhvatiti kameleona nije nešto što im uspijeva svaki dan. Bio je duboko na donjim nivoima grada – onima koje običan građanin nikad ne ugleda.

“Dobro nam došli, gospodine Coster”, obrati mu se ovaj. “Kako vidite, pravda i istina na kraju uvijek pobijede.”

“Pravda i istina, moja guzica”, odvrati mu Mike kroz glavobolju. “Uhvatili ste me zbog glupog nesretnog slučaja i moje nepažnje.”

“Pravda i istina,” ponovi komesar, podigavši ruku s kažiprstom uvis, “a u našem savršenom društvu prakticiramo i blagost i milosrđe za one koji se pokaju i prihvate apsolutnu istinu. To jest, ako ste spremni surađivati na hvatanju vaših suučesnika.”

Mike se slabašno osmjehne. Tretman za kriminalce ga čeka ovako i onako. Nije osobno po punom imenu poznavao ni jednog člana pokreta. Kontaktirao je samo sa malim brojem njih kroz brižljivo razrađen postupak provjera i šifri koji se stalno mijenjao. A nisu postojala nikakva okupljanja, upravo zato što bi uhvaćeni kameleon bio nesposoban lagati nakon obrade i nakljukan drogama. To je znao sigurno i komesar ispred njega, a vladu je ostavljalo u uvjerenju da se radi samo o nekolicini neorganiziranih pojedinaca. Iako bi i Mike volio znati koliko ih zbilja ima – i kog vraga uopće rade za pokret.

“Uzmite si to vaše milosrđe i zataknite ga tamo gdje sunce ne sja, zajedno sa vašom državom istine i blagostanja”, uživao je gledajući ljutnju kako se pojavljuje u komesarovoj auri.

“Mislim, gospodine Coster, da ćemo razgovor nastaviti nakon vašeg tretmana”, rukom pritisne konzolu za pozive.

“I što onda?” upita ga Mike. “Napravit ćete od mene uzornog građanina?”

“Nakon tretmana biti ćete sretni i zadovoljni, kao i mi ostali stanovnici našeg savršenog društva.”

Policajci su u nelagodi su odvraćali pogled od komesara dok su iz prostorije odvlačili Mikea koji se previjao u histeričnom smijehu. Nakon što su izašli, komesar otvori ladicu i izvadi malo ogledalo. Trenutak kasnije ga bijesno baci u kut sobe, nakon pogleda koji mu je otkrio žarko crveni dragulj istine, a tama ljutnje stane se razlijevati po crvenoj boji njegove aure.

Glasni, grčeviti smijeh koji je uhvatio Mikea stane se pretapati u plač, a zatim natrag u smijeh u širokom rasponu emocija. Dok su ga policajci vukli niz hodnik, Mike je u svojoj histeriji znao da je prevelika kukavica da aktivira sklop za samouništenje koji je ugradio u svoju lubanju. Gotovo je, pomisli, blaženi debilizmu, evo me – stižem.

Ed Barol živi u Šibeniku, radi u školi i puno piše. Dobitnik je 2. Istrakonove nagrade za priču Dan za danom te nagrade SFERA za minijaturu Zadnja vožnja.

Komentiraj »

Stranica 1 Stranica 2

Pages: 1 2