Priče | NOSF magazin 30

Stranica 1 Stranica 2

« Sadržaj broja

Mirna Martini: DOBA MIJENE

Iz Tristahiljadskog zakonika:
… Jedna parabola iz Doba prije paranja Aure jasno ilustrira ćud predaka:
Appetov lutak postavši dječakom što prvo čini?
Negira svoga majstora. Vrhunac je ujedno i litica – Ik’Arow let.
Pojam kojemu se korijen ne može više ustvrditi,
trajno izbrisan u Dobu meteža,
konstantno nas podsjeća na veliku ljudsku zabludu (…)
Postavka prva: Nema predaha niti iznimke.
Sva djeca koja proplaču u Dobu mijene dužna
su živjeti kao da će živjeti tisućljećima …

Izmigoljila je mala Monocoledonyus. Isfiltrirani gen. Teško vjerujem, ali ipak sve molekule su poslagane, omjer klorofila ravnomjerno raspoređen, isprepletena vlakanca savitljiva i glatka, oštra na bridovima (rasjekla mi je odmah jednu jagodicu, mala bezobraznica). Vjerna rekonstrukcija. I sada se lamata njeno tijelo na slabašnoj svjetlosti mnogostruko iskrivljenoj kroz termičke slojeve.

Leluja u stručku moga daha. Zurim u nezamjetljive mijene. Suočeni: ona i ja u plastičnoj čahuri, i sva preorana groblja sabita u nit.

/ I zvuci … i intervali … /

Kroz stropnu opnu od nekoliko desetaka centimetara dopire svjetlost sedmog mjeseca večeri i razliježe se, praškasto ocrtavajući obrise svih mojih zaboravljenih igračaka. Posljednji puta utiskujem: stakleni ormar sa cjevčicama i pliticama, tikvolikim sigama, boćicama s derivatima svih dimenzija i formi.

Spomenute su iznijansirane prema skali sudaranja plave i zelene, za koje osobno smatram da su najugodnije za vizualne podražaje. Ovo je tek ustupak jednom nelogičnom djetinjem hiru, ali hirovi uvijek takvi jesu, jer iskreno: u polutami sve nijanse prelaze u gradaciju sive. Osim kad ih okrzne koji zalutao snop svjetla. Tada bljesnu kao kakav safir, smaragd ili pak ametist na dnu spiljskog jezerca koje Ariazadine priče ili kojeg uspješnog plagijata iste škole. Zato sam se dovinuo još jednom stupnju diletantsko-dizajnerske kreacije – oblici – neću biti skroman … vrlo lijepe organske arabeske, jedinstveni primjerci svoje vrste. I što je još važnije da dometnem: izdiferencirane boje zvuka; primjerice ona debeljuškasta s natrijem daje cvileći zvuk poput glasanja kakva gladna šteneta. Naručene su vanserijski i to stoga da bi si ustupio rijetku pogodnost maženja sebstva: u izuzimanju ona zabavna škiljenja nad sitnim natpisima u polutami. Od umjetne rasvjete postajem nervozan.

Skeniram dalje:

Mali stol od istoga materijala na kojem se reflektiraju bljeskovi nebeskih putanja.

Tu je i vrt sačinjen od glomaznih sjena torbisa, patuljaste sorte kožnjača. U njemu Ona, uočljiva novost izduženosti proporcija; ona, enigma.

Tepam infantilno: “Nedostaje ti malo H2O, pretpostavljam …”

I već rastvaram ždrijelo spremnika u podu.

Trenutak poslije svjetlost se ljeska u raspršenim kapima, tek usjelim u užljebine. “Ma ne … humus je iscrpljen, moram dodati …”, i bezglavo se vrtim neodlučan između P13 i P18; jednog sitnog zvuka sudara kristala, drugog duboka tuljenja.

Šećem k središtu prostorije držeći u rukama dvije male staklene amfore i zagledam se gore u sferu, sumornu sferu prepunu sjete. Jedan komet dijagonalno zasiječe. I sfera je opet čista tek gdjegdje zasuta nakupinama zvijezda.

Odložim ćupiće na stol. Odjeknu u akordu.

Onda se klonuo spustim na tlo oslonivši se o laktove, lica tik uz svoju zelenu nit. (Musajući rukave, za što više ne marim.)

“Kaži mi, mala putnice … kako je izgledao svijet u vremenu kada je Mislioc bio još mlad, bez ijedne brazgotine, netaknut?”

Nastojim vizualizirati avetinjske pustare prepune kožnjača, prožete oštrim kozmičkim komešanjem, prekrite milijunima njih kako tvore mreškavo tijelo. Kopkajuća predaja, škakiljanje davnine u nijemu djetinjstvu meko morfirana geoida. Dobu prije paranja Aure. Kada su modrikaste vode zadirale u njegovu dob, izvirući u kobnim bujicama, i naplavljivale tegobna seoca. Nijanse kradući upravo od nje, aure Velika sjetna mislioca. A samome mu je godilo to rovarenje; gibale su se struje i kosile grabljivo, mahnito – sipilo sjeme … Halapljivo gušeći se u zalogajima, umirivale potrebe probavnih i genitalnih puteljaka; doba prepuna refleksa.

A čovjek se ne bi se pokazao istinskim čovjekom da tome nije svečano kumovao.

Ili možda sažetak:

Bezvremenska ljudska pomama.

/ Zvuci koji miniraju kanjone misli /

Stakla naočala se naglo zamagle, uslijed nervoznog izdaha usmjerenog ka cijelom ljudskom izrodu. Skinem ih, osjetivši kako mi je korijen nosa zažaren; obje uške. Prstima protrljam prvu bolnu točku i čvrsto zažmirim, u ništavilu jarki krugovi stanu koncentrično nadirati.

“Kada si ono bio …”, zadnji puta priuštio sebi malo sna … prostirka, sada drijema … eno tamo uz bočno krilo ormara … srolana u tami.

Glupost. Sada svakako nema vremena.

Ponovo trljam naočale o rub kute i već dalje vrtim presječenu misao.

Van labosa, van noći, duboko u maglu generacija … Negdje u visinama počele su se sudarati molekule koje nikada prije nisu imale doticaja. Stali su se cijepati sigurni spojevi tvoreći sad nove upitne frakcije i nastali su golemi bezdani, dronjave podrtine. Tada evolucija kreće novim smjerom. Pomre kroz nepuna dva stoljeća sve krhko s dna lanca, planet okomota debeli humus, izbirano jako sjeme rožnjača zamjeni u potpunosti imperij zdepastih mrkogorja i bezdanskih kaktusa. Petsto dvije sorte rožnjača imune na ultraljubičasto, sve tipove radijacije i isparavanja, pobjednički se zajapuriše nad grobljima.

Promatram ih kroz bočno okno, rijetko porazbacane duž pustare okomotane u pliš indigo polarne večeri. Rašljasto prodiru njihove tamne stijenke u melankoliju polutame. Psiholozi tvrde da ova duga noć povlači depresivne bljeskove. Vjerujem da je tako, čini se da uranjam u prve humke insomnije i zapetljaje misli.

Reski zvuk pucanja stakla. Kristalići se otklizaše po ulaštenom podu. U trzaju i rotaciji saplićem se o vokale: “Nerrrazumijeeeeem …”

Blijedoljubičasti jezici dima stanu lizati stjenku tla, iščezavajući, nemoćno radijalno dosegnuvši raspon od metar i pol. Krpam slagalicu u metežu misli: potpuno sam zaboravio na tikvicu što je ključala. Mnogo toga zaboravljam …

Posrćem k staklenoj ladici s gumenim rukavicama na rukama. Otklanjam krhotine.

Dok to činim, za vidno polje zalijepljen mi je negativ suviše dugo promatrane zelene forme u vidu purpurne mrlje. Ne uspijevam je ukloniti stežući nervozno kapke. Uporna paslika urezana je dublje od mrežnice. I sadrži neku beznadnu magnetsku silu ka centru, k malenu objektu.

Ostavljam započet posao …

I vraćam se njoj. Hraniti rupetinu u sebi. Sklupčan unutar šuškave kute. Zurim kao u dijete. Šakama obujmim koljena, svjestan komičnosti prizora. Ja pasivan promatrač negdje unutra, zaboravljen, a pomahnitala sila savija moje tijelo bez otpora.

/ I zvuci kojima ne vjerujem. /

Ona se povija na strujama koje možda prodiru kroz neki sićušan procijep u mreži vakuumskih međuprostora upletenih oko moje jazbine. Ne … nadiru iz mene. Onda registriram da se umaram u ubrzanom grabljenju kisika. Um je zaboravio na pat poziciju ali tijelo je podnosi:

ONI su obaviješteni. Ruke bez razudbi, ogoljene čeljusti u ceru nad malenim kukcem kojeg će s užitkom zgnječiti. I zamišljam se beskrajno malenim u smiješnoj bjelini kute koja raspršuje bolne silnice umjetne rasvjete pred vijećem bezumnika. A ona? Dva klupka nalik na kukce, iznest će je van, ukazujući na neotpornost. Tipična mjera. Uginut će kroz koji sat.

Šapućem djetinje: “Ja … ja sam ti napakostio …”

… i još ne uspijevam zamisliti pustare pune kožnjača u kojima caruje neprijateljski fijuk oštra kozmička proboja, okomotane bilijunima kao što si ti. Kobni snovi.

/ U neprijateljskoj kakofoniji: /

Kucaju tvrdo, dugo i neumoljivo u vječnost, kroz bunilo slika i predodžbi. Kroz šumove uma, lom stakla, drobljenje krhotina i oštro zavijanje vanjska svijeta. Njena silueta se previja, proicirajući na podu duge sjene beskonačne večeri.

***

Ta, zar mi je nekako iskliznuo trenutak kada svratiše moji neželjeni gosti ili ga je dramaturg nemarom izostavio? Ali zato slijedeći traje čitavu vječnost. Umjesto legende što kaže da se život počne premotavati unatrag prema prvim snovima embrija u utrobi, ja stajem brtviti najnebitnije digresije i lijepiti detalje, hladno konstatirajući (pretpostavljam tip psihološke samoobrane): Eto, primiču se. Smiješan dvojac: zdepasti kepec i dugajlija. Sama disproporcija me zabavlja. Sjajuckaju policijske kabanice u večeri bez kraja; dva odlijeva istog tipa, individualno prilagođena za nesrazmjere ove vrste. Sve su značajke eto tu, samo u različitom mjerilu.

( Povlačim polusvjesno paralelu na onu nesretnu naviku roditelja, sa suviše teškom varijantom ega, da od potomka načini umanjenu repliku. Tako srećemo te nezgrapne male prikaze kako se pate u grubim odjelcima što ukalupljuju njihove akrobatske porive. )

Zasmijuljim se toj banalizaciji.

Sad već razaznajem mnogo više od pukih pojava što grabe iz tame i ova udaljenost kazuje mi da sam se zabunio u pogledu arhetipska pripisivanja autoriteta. Krupni, namršten čovječuljak čini se pribran, umiruje. No onaj koščati pored njega, što ga nadmašuje za tri glave, još neformirana mlada lica nategnutog nespretno na snažno reljefastu topografiju lubanje, onaj što mu oči nervozno skakutaju bez definirana usmjerenja … Nečim strašno razjaren, nekamo kani (ili pak: nekamo mora) usmjeriti naboj što ključa. I sretne li slučajnosti, tu sam eto ja, a njegov posao je da mene ukori.

(nije li? … no valjda …)

I načini trostruko veći korak od prethodnih. Ustuknem kasneći, ta moja nezahvalna motorika nikako da me ugodno iznenadi …

Ruka me grabi čelično. Rameni zglob tužno škljocnu.

“Polakooo … Mali!”

Duboki hrapavi glas ukori druga. Mali (školski primjer paradoksa ) se oklijevajući povuče.

Oštar me čovječuljak mehanički pozdravlja. Nekakav papir, čiji se sadržaj odbija od stjenke mala zvonolika vrta. Edukacija, blaga i tužna. Iščitava plejadu kašastih riječi. Razabirem tek vlastito ime unutar nekog nesuvislog konteksta i jasno skeniram niz vokala:

“… u skladu s Pravilnikom i Zakonom o zabrani uplitanja u tijek evolucije …”

Izmami mi se ironičan cer te paralelno histerično stezanje brida kragne – privlačenje k licu u nastojanju da prekrijem tu neprikladnu grimasu.

(Dakle prevario sam se, ima još prilike za onu prastaru legendu.)

***

U žurbi i drhtavici sam nekako navukao tek donju zaštitnu navlaku. Lagana, zapliće mi se pri koracima kroz bezbojnu pustoš. Jezivo strujanje uvlači se u prorede. Kožnjače se naheruju kao da slušaju misli.

“Znaš li kako su je zvali …?” provociram Maloga, tu gigantsku blesastu mladu znatiželju.

Mali ne odolijeva, prihvaćajući igru: “Kako?”

“Monocoledonyus … obična travka … Bilo ih je toliko da su gamad istrebljivali na različite maštovite načine.”

“Doktore, samo bez pouka!” presječe oštro stariji drug. “Nikoga ovdje ne zanima …”

Nastavljamo nijemo u večeri bez kraja, tirkizni snop aurore borealis zakovitla se dajući zelenkastu prevlaku, a pustara možda na djelić sekunde postaje eto, pa priznajem, pa neću sada ublažavati – mrvicu lijepa, nekako svježa, nekako nova.

Jasno je, već kroz jedan period: aura Velikog mislioca nanovo se formira. Tek mene će rastaliti moje epruvete unutar formule bez imena, mene nestrpljivca. Generacije nestrpljivaca u Dobu mijene.

I ogoljene pustopoljine mi se iznova izazovno kese. I već mi se pričinja da čujem krckaje novih niti što probijaju kroz spaljene grudve: kroz tijesne … ili ne-postojeće stanke … unutar naših ne-usklađenih koračaja, jecaje kozmička proboja, zlokobno klatno u rebrima, kroz pulsiranje jagodica, nadraženih pužnica … u košmaru taktova …

Komentiraj »

Stranica 1 Stranica 2

Pages: 1 2