Svjetovi Guya Gavriela Kaya

Autorica: Irena Rašeta

Iako nam je neprikosnoveni majstor pera, J. R. R. Tolkien, dao veliki dar stvorivši svoj veličanstveni svijet i likove kojima se dive čitatelji svih generacija i iz cijeloga svijeta, istovremeno nas je i prokleo. Nevjerojatno je teško upustiti se u pisanje fantasyja, a ne posuditi barem jednog ili dva Tolkienova lika, ne opisati krajolik kojeg je Tolkien već puno puta i puno bolje opisao, ili ne posegnuti u drevne mitologije, kao što je to Tolkien učinio (ali daleko bolje od nas) u potrazi za inspiracijom. Prokleo nas je na vječito kopiranje njegovog fantasy predloška. Neki to čine bolje, neki lošije, ali se vrlo rijetki uspiju izdići iznad njega i stvoriti vlastiti fantasy. Guy Gavriel Kay je jedan od onih koji je to itekako uspio.

Život …

Guy Gavriel Kay se rodio u Weyburnu (Saskatchewan, Kanada) 7. studenog 1954. godine. Svoju ljubav prema književnosti duguje roditeljima, koji su mu odmalena približili svijet fantazije čitajući mu starogrčke mitove i razne bajke, ali i J.R.R. Tolkienu, Gabrielu Garcíji Márquezu, Milanu Kunderi, Dorothy Dunnett i Fritzu Leiberu, koji su samo neki od autora koje Kay navodi kao svoje spisateljske uzore. No, unatoč toj velikoj ljubavi, mladom Guyu zanimanje pisca nije bio jedini izbor karijere. Želio se profesionalno baviti hokejom, te postati odvjetnikom. Na kraju je prevagnulo poznanstvo s Christopherom Tolkienom, sinom J.R.R. Tolkiena, koji je nakon očeve smrti radio na nadopunjavanju i izdavanju njegovih nedovršenih djela. Christopher je pozvao Guya da mu pomogne u dovršavanju “Silmarilliona” na što je ovaj s oduševljenjem – a kako bi drugačije? – pristao.

Kay je na “Silmarillionu” radio godinu dana (1974-1975). Tijekom te godine ponovo se zainteresirao za pisanje, međutim nije vjerovao da će se kao pisac moći uzdržavati, pa je ipak završio studij prava (1978.), iako se nikad poslije njime nije bavio.

… i djelo

Njegovo prvo veliko djelo je “The Summer Tree” (1984.), prvi dio trilogije “The Fionavar Tapestry”. To je djelo dijelom pisano kao hommage Tolkienu, a dijelom je to bio pokušaj da pronađe izlaz iz njegovog fantasyja. Kao i u Tolkienovom “Gospodaru prstenova”, i u “The Fionavar Tapestry” – koja je jednoglasno proglašena jednom od najboljih post-tolkienovskih fantasy trilogija – likovi se bore protiv nadnaravnog, općeg zla, što se neće dešavati u Kayovim kasnijim romanima gdje zlo dobija lice i dušu i s kojim možemo – ako ne simpatizirati – onda barem suosjećati. Kay je izjavio u jednom intervjuu da je bio šokiran i zgrožen “post-tolkienovskom trivijalizacijom fantasyja”, koja se događala u godinama kada je on počinjao pisati. “Ja sam uistinu osjećao da su elementi visokog fantasyja – elementi koje je Tolkien preuzeo iz mitova i legendi – ne elementi koje je izmislio, već oni koje je uzeo iz primarnih izvora – još uvijek postojali kako bi se radilo s njima”, rekao je Kay. “A oni su se mogli iznova kombinirati na različite načine – možeš raditi s tim istim temeljnim elementima i stići na različita odredišta.” I tako je nastala “The Fionavar Tapestry” – trilogija kao i “The Lord of the Rings”, koja je prema Kayevim riječima bila “gotovo sinonimom velikog fantasyja”, s likovima kao što su patuljci i vilenjaci, te elementima kao što su magija i proročanstva. Kay je, kako sâm kaže, svjesno preuzeo te elemente, ali je učinio i više od toga; priči je zadao vlastite parametre, a likovima dao složene osobine koje su ih učinile stvarnima i životnima i toliko različitima od plošnih likova svojih prethodnika i Tolkienovih oponašatelja. Želio je vidjeti je li moguće udružiti te elemente i “stvoriti nešto što može, u najmanju ruku, zaslužiti priznanje barem neke vrijednosti”. Uspjelo mu je.

Romani koji su uslijedili bili su uspjeh za uspjehom: “Tigana” (1990.), “Pjesma za Arbonnu” (1992.), “Lavovi Al-Rassana“ (1995.), te “Sarantinski mozaik” koji se sastoji od romana “Odjedriti u Sarant” (1999.) i “Gospodar careva” (2000.). Svijetovi koji su u njima stvoreni pronašli su svoje uzore u srednjevjekovnoj europskoj povijesti koja je Kayu poslužila kao polazište za izgrađivanje složenih, nadahnutih priča o usponima i padovima, ljubavi i mržnji, duhovnom i svjetovnom – dakle: o ljudima i njihovoj šarolikoj prirodi koja je precizno uhvaćena perom Guya Gavriela Kaya i podastrijeta čitatelju u lepezi neobičnih i sasvim običnih likova, mjesta, zemalja i svjetova …

Svjetovi G. G. Kaya …

Kay je u svojim djelima razvio jedinstveni spoj fantasyja i historijske fikcije. Svijet u kojem se odvija radnja “Tigane” u svojim je vanjskim okvirima inspiriran renesansnom Italijom. Priča se događa na poluotoku Palmi, podijeljenom na devet provincija kojima vladaju tirani dvaju najmoćnijih carstava: Ygratha i Barbadiora. Svaka od tih provincija ima svoju vlastitu kulturu i povijest koje su međusobno isprepletene i povezane zajedničkom religijom u čijem je središtu trojstvo jednog boga i dvije božice.

“Pjesma za Arbonnu” inspirirana je srednjevjekovnom Francuskom. U središtu priče je kraljevstvo Arbonna – zemlja sunca, umjetnosti i ženâ, svijet rastrzan između ljubavi i rata: ljubavi koju su veličali i slavili trubaduri i joglari, te rata koji se neminovno približavao sa sjevera – iz kraljevstva Gorhaut, koji je prezirao sve što je Arbonna predstavljala.

“Lavovi Al-Rassana” je Kayov “španjolski” roman. To je svijet manjih kraljevstava i gradova-država u kojima se, kao i u srednjevjekovnoj Španjolskoj, isprepliću tri kulture i religije: Asharita (“Arapa”) na jugu, Jaddita (“kršćana”) na sjeveru i Kindatha (“Židova”) koji žive razasuti po poluotoku Esperañi. Uplevši podjednako stvarne i nestvarne elemente, Kay je stvorio intrigantnu priču viđenu iz tri različite perspektive, koja ne završava ni sretno ni tužno, već onako kako bi završila da se doista radilo o povijesnom spektaklu.

Naposlijetku, fantastičnim svijetom “Sarantinskog mozaika”, koji se bazira na bizantskoj kulturi, Kay zaokružuje svoju šetnju srednjevjekovnim Mediteranom. Životopisni Sarant je središte cjelokupnog civiliziranog svijeta, okružen polubarbarskim državicama i Kindathima koji žive u pograničnim dijelovima carstva. Po mnogočemu bi “Odjedriti u Sarant” i “Gospodar careva” mogli biti čisto povijesni romani, no Kaya ne zanima povijest kao takva, već ga zanima okvir u kojeg će smjestiti svoju priču i svoje likove koji neće biti obavezni povinovati se stvarnim događajima iz prošlosti – varljivim i, kao što sâm autor zaključuje, nepreciznim povijesnim činjenicama koje su podložne različitim ljudskim interpretacijama …

Kayovi su romani epske priče o herojima, u kojima su prošlost, sadašnjost i budućnost snažno povezane. Ponos, patriotizam, odanost, vjernost i hrabrost odlike su gotovo svih njegovih likova, bez obzira na kojoj se strani oni nalazili. Kayovi svijetovi nisu crno-bijeli, on svoje likove ne karakterizira isključivo dobrima ili isključivo zlima; mi u svakom trenutku možemo vidjeti njihovu ljudskost: njihove vrline i slabosti, ono zbog čega njihove porive i razloge vidimo kao stvarne, jasne i posve razumljive. To su priče o sukobima koji su rođeni u prošlosti i o kojima ovisi budućnost. To su priče o ljudima koji djeluju prema vlastitim uvjerenjima i koji čvrsto vjeruju u svoje stavove. O ljudima kojima nisu strane patnja i bol i koji će učiniti sve – čak i umrijeti ako treba – da bi izvršili svoju zadaću. Te su priče, također, prepune ljubavi: ljubavi prema domovini – koja je slijepa i beskompromisna – prema ženi ili muškarcu – koja je puna divljenja i zanosa – te ljubavi prema prijateljima – koja je vjerna i uzvišena. Svi se ti elementi međusobno isprepliću, a katkada i sudaraju, prevladavajući jedni nad drugima; no nikad ni jedan ne prevlada u potpunosti, jer, kako ni u stvarnom svijetu ne postoji apsolutna istina, tako je nema ni u Kayovim fantastičnim svijetovima. Sve što nam Kay nudi je priča o običnim ljudima, smještena u neobično okružje, u koju i ne bi bilo teško povjerovati s obzirom na povijesni okvir i realnost njegovih likova …

Na početku sam G. G. Kaya opisala kao dostojnog Tolkienovog nasljednika koji je pronašao izlaz iz njegovog fantasy predloška. Ali on je učinio i puno više od toga – svojom majstorskom naracijom, složenim zapletima, neočekivanim obratima i zanimljivim odnosima unutar obitelji, među rasama ili spolovima, svojim pristupom tematici, iscrpnim istraživačkim radom i izvanrednom psihološkom razradom likova, Kay je stvorio vlastiti fantasy predložak kojeg će, vjerujem, mnogi pokušavati oponašati, kao što su pokušavali oponašati Tolkiena. O njegovoj popularnosti dovoljno govori činjenica da su njegova djela prevedena na 16 jezika te da se Kay ubraja među najuspješnije kanadske pisce. Njemu i njegovim djelima posvećeno je na stotine web stranica. Bio je nominiran za brojne nagrade; 1986. godine je primio nagradu John W. Campbell Memorial Award za najboljeg fantasy pisca, a knjige “Tigana” i “The wandering fire” (drugi dio “The Fionavar Tapestry”) primile su nagradu Aurora za najbolje fantasy djelo. Njegovi su romani nezaboravni; iako mu neki predbacuju da se ne odvaja od vlastite šeme, da katkada pretjeruje u svojoj sklonosti stvaranja intrigantnog zapleta, pa mu djela postaju predvidljiva, ipak su njegov smisao za dramatičnost i, istovremeno, jednostavost izraza odraz njegove kvalitete kao pisca i kvalitete njegovih djela. Bez sumnje je jedan od najboljih živućih fantasy pisaca.

Guy Gavriel Kay nam je dao veliki dar stvorivši svoje svjetove … Dao nam ih je da iz njih učimo, da se identificiramo, da stvaramo … “Kada idem u Poljsku ili Hrvatsku,” rekao je jednom Kay, “(…) pitanje koje mi se najčešće postavlja je: ‘Jeste li pisali o nama?’ Kada sam bio na turneji s ‘Tiganom’, koja govori o opresiji i iskorijenjavanju jedne kulture, o važnosti koju imaju nazivlje i jezik za identitet, ustali su se u Zagrebu, Varšavi i Krakovu i upitali me: ‘Jeste li pisali o nama?’ Bio sam jako ganut, jer sam pisao, a i nisam. Pisao sam o svim takvim scenarijima. (…) Ti čitatelji u Europi, posebice u istočnoj Europi, uočavali su važnost fantasyja i znanstvene fantastike, jer su ih pisci, zbog cenzure, koristili za prikrivanje vlastitih stajališta kada su pisali o svom društvu. Tako su ti čitatelji instiktivno znali kako da dekodiraju i primijene pročitano. U usporedbi s njima, nama u je sjevernoj Americi bilo lako; (…) mi uopće nismo navikli vidjeti nešto više od same uzbudljive priče. U terminima pop kulture, nas je potrebno voditi ili upozoravati, znakovima nas usmjeravati da fantasy i znanstvena fantastika mogu biti puno više od nečeg što čitamo prije spavanja, na plaži ili dok se vozimo podzemnom željeznicom …”

Naravno da mogu, Kay nam je to dokazao.